Na političku liberalizaciju koja se od siječnja 1968. počela događati u Čehoslovačkoj sovjetske vođe od početka nisu nimalo blagonaklono gledale.
Reformističku struju u Komunističkoj partiji kojoj je predvodnik bio Aleksandar Dubček i val demokratskih promjena koje su se događale shvatili su kao prijetnju njihovoj vlasti nad zemljama Istočnog bloka. Dugoročno, smatrali su, sve te promjene mogle bi uzdrmati čehoslovačku pripadnost Istočnom bloku.
A nevjerojatne stvari su se tada počele događati u toj komunističkoj zemlji strogo kontroliranoj iz Moskve. Do ljeta 1968. godine ukinuta je cenzura, procvjetala je otvorena diskusija u novinama i časopisima. Neki su čak doveli u pitanje sam opstanak komunističkog režima. Dubček je radio na procesima koje je on nazivao "socijalizam s ljudskim licem". Do kolovoza, Moskva je izgubila strpljenje.
U noći između 20. i 21. kolovoza 1968 godine, vojska Istočnog bloka iz pet zemalja Varšavskog pakta izvršila su invaziju. Između pet i sedam tisuća sovjetskih tenkova sa između 200 i 600 tisuća vojnika okupiralo je ulice.
Zauzeli su glavni grad. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani da zauzmu zemlju jer su ih lojalni čehoslovački komunisti zatražili "bratsku pomoć protiv kontra-revolucije". Pismo koje je pronađeno 1989. pokazuje da je poziv na invaziju zaista postojao. Poginulo je 108 ljudi, 500 je teže ranjeno.
Protesti u Helsinkiju protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke
Aleksandar Dubček je pozvao narod da ne pruža otpor. U noći je kompletan Politbiro Komunističke partije Čehoslovačke uhapšen, a Dubček, kojeg je tadašnji sovjetski vođa Leonid Brežnjev od milja zvao Saša, tenkom je prebačen u Moskvu.
'Povjerovao sam, a onda se sve raspalo'
Naš proslavljeni filmski redatelj i scenarist Rajko Grlić (69) u to je vrijeme studirao u Pragu i aktivno je sudjelovao u intelektualnim i političkim previranjima Praškog proljeća. Bio je i član studentskog štrajkačkog komiteta Praškog sveučilišta u vrijeme sovjetske okupacije Čehoslovačke.
- Tada sam prvi i zadnji put povjerovao u političku opciju i vidio kako se ona raspala. Time sam dobio imunitet na politiku za cijeli život - rekao je redatelj koji je u Pragu proveo četiri studentske godine, od 1967. do 1971. godine.
Što je bio Prag te 1968. godine ovim riječima je opisao:
- Rano poslijepodne u travnju. Mnoštvo se ljudi sakupilo na Staromjestskim Namjestima, u srcu starog Praga. Sve oči su bile usmjerene prema balkonu na sjevernom pročelju. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor. Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa ljudi, sastavljena od pisaca, glumaca, slikara, režisera.
Gledali su prema balkonu iznad njih na koji je, u istom trenutku kada i Dubček, izašao stari praški klošar. Dubček je započeo svoj govor uz burno odobravanje mase. Na drugoj strani trga klošar je istovremeno počeo izgovarati potpuno nepovezane fraze, neke nerazumljive riječi. Uglavnom dobro se zabavljao kao i njegova publika koja ga je burno bodrila. To je bio Prag ‘68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko može odoljeti, rugali su se sami sebi - prisjetio se Grlić.
Srđan Karanović, Rajko Grlić i Lordan Zafranović fotografirani 1968. u Pragu
Šest mjeseci kasnije, kada su ruski tenkovi već pokopali Praško proljeće, Grlić se ponovo našao na istom trgu.
- Bio je to dan na koji se u Pragu vojnom paradom slavila godišnjica Oktobarske revolucije. Novo državno vodstvo nije se usudilo organizirati vojnu paradu, ali je odlučilo obnoviti običaj da se na velike praznike, uz čehoslovačke zastave, na svim javnim zgradama istaknu i zastave SSSR-a. Bio je prvi puta nakon okupacije da su se na praškim fasadama zavijorile crvene zastave - ispričao je naš poznati redatelj
- Elamr Klos je držao sat režije na FAMU. Bio je sumrak. Padala je neka sitna kiša. Čuli smo žamor s ulice, pogledali kroz prozor i ugledali omanju grupu ljudi kako stoji pred Narodnim kazalištem. Na njegovom su pročelju visjele dvije velike, dvadesetak metara duge, sovjetske zastave. Gomila je uspjela dohvatiti prvu zastavu i uz veliki je napor strgnuti s pročelja. Aplauz je odjeknuo ulicom. Uskoro je strgnuta i druga zastava.
' Djeco idite kućama'
Prekinuli smo klasu i izašli pred kazalište. Grupa ljudi se počela kretati. Na njenom su čelu dva mladića nosila narančasti plastični tuljac s kojim se označuju radovi na cesti. Na njemu se vrtjelo žuto titravo svjetlo. Kretali su se u tišini istim onim putem kuda se nekada kretala vojna parade. Zastala bi pred svakom zgradom sa sovjetskom zastavom, obavila isti ritual trganja i krenula dalje - prisjetio se Grlić svjedok tog uzbudljivog i dramatičnog vremena.
Grlić 1967. u Pragu kao 20-godišnjak
No, policija se nije pojavljivala. Čak ni ruske patrole koje su u džipovima danonoćno obilazile grad. No, kad je povorka narasla policija je odlučila intervenirati. Došli su i blindirani autobusi koji su trebali odvesti uhapšene demonstrante. Čekao se trenutak kada ce početi tučnjava. Igrom slučaja našao sam se u prvom redu. Policajac koji je stajao točno ispred mene, sredovječni muškarac dobroćudnog izgleda i pivskog trbuha, govorio je molečljivim tonom; "Djeco, idite kućama. Mislite da se meni ovdje stoji? Molim vas, idite kućama". I masa se uskoro razišla - opisao je Grlić te istaknuo da "kao nekome tko je rođen na jugu Europe, u prostoru gdje se ljudi strašno lako pale na patos i gdje krv ključa i na puno manjim temperaturama", ove su dvije scene s početka i kraja Praškog proljeća otvorile i zatvorile čitav jedan svijet.
Dubčekove reforme kopirao Gorbačov
Vođa Praškog proljeća Aleksander Dubček bio je kažnjen ponižavajućim slanjem na položaj šumskog inspektora u provinciji, gdje ostaje punih osamnaest godina. Nakon pada Berlinskog zida politički je rehabilitiran te je u prosincu 1989. godine postavljen za predsjednika čehoslovačke skupštine. Umro je od posljedica prometne nesreće koju je doživio 1. rujna 1992. na autocesti putujući iz Bratislave u Prag.
Ipak, ono što je Dubček pokrenuo nije se moglo potpuno zaustaviti, premda je nova vlada u Čehoslovačkoj povukla sve Dubčekove reforme. Slične reforme u sumrak SSSR-a pokušao provesti posljednji sovjetski lider Mihael Gorbačov. Kad su ga upitali koja je razlika između njegovih i Dubčekovih reformi, njegov odgovor je glasio - devetnaest godina.
Samospaljivanja studenata
Niti pola godine od sovjetske invazije češki rodoljub i student povijesti Jan Palach je 16. siječnja 1969. godine, usred Praga sam sebe zapalio i tako postao simbol suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu.
Njegov sprovod se pretvorio u opći protest protiv tadašnje političke situacije, a samo mjesec dana kasnije još se jedan student, Jan Zajic, također zapalio na istom mjestu. U travnju je Evžen Plocek učinio isto u češkom gradu Jihlava. Osim trenutnog šoka, samozapaljenja nisu imali drugog učinka na političko stanje u zemlji.
Nakon pada komunizma, Palach je u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem kojeg su uzidali na mjesto samozapaljenja, pokraj Narodnog muzeja.
Zanimljivo je da Palach nije toliko prosvjedovao protiv samih Sovjeta, koliko protiv popustljivosti i demoralizacije Čeha, koji su dopustili da se Praško proljeće tako nasilno uguši.