Spavam do osam. Onda se uredim u kupaonici i već je devet pa napravim doručak i to je deset. Prošetam do podne, podgrijem ručak pa čekam nogometne utakmice.
Tako Zagrepčaninu Antunu Kovačeviću izgleda dan. Vitalni Zagrepčanin je uz malu pomoć kćeri Blanke došao do restorana Pod mirnim krovom te s djecom, unucima i praunučadi proslavio stoljeće i još dvije godine.
- Kako sam dogurao? Polako sam dogurao. Planinario sam, skijao sam, radio sam - govori umirovljeni krojač, koji je odijela šivao od 1928. godine.
Klijenti su mu bili Ivo Robić, Karlo Metikoš, Nikica Kalogjera...
- Šivao sam ocu Nikice i Stipice Kalogjere dok su oni još bili studenti. Sjećam se kako im je otac govorio neka prvo završe fakultet, a da se onda mogu posvetiti glazbi - govori Antun, kojeg pamćenje i dalje jako dobro služi. I sve kućanske poslove bez problema obavlja sam.
- Živi na Trešnjevci. Brat i ja mu donesemo namirnice, ali on si sve sam pripremi. Podgrije si ručak, pegla si odjeću, počisti si stan - kaže Antunova kći Blanka te dodaje kako je njezin otac na listi čekanja za starački dom.
- Nedavno su me zvali i pitali hoće li on doći u dom. Rekao mi je da im poručim da još malo pričekaju - rekla je Blanka. Antun popodneva provodi pred televizorom. Pogleda tenis iako slabo vidi lopticu, ali, kako kaže, vidi rezultat, koji je bitan. Nogomet nikad ne propušta.
- Pa kako je klub kao što je Chelsea mogao izgubiti od Atletica - pita se Antun, koji o sportskim rezultatima uglavnom raspravlja s unukom Brunom Kovačevićem, poznatim sportskim novinarom.