U 83. godini života preminuo je u nedjelju u Zagrebu istaknuti i poznati hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist, polemičar i novinar Igor Mandić. Obilježio je hrvatsko novinarstvo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, bio je dugogodišnji suradnik mnogih televizijskih i radijskih postaja, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005.
U velikom intervjuu za politički magazin Express 2017. godine Mandić je razgovarao s danas nažalost pokojnim psihijatrom i književnikom Robertom Torreom. Tekst je u originalu objavljen 7. prosinca 2017. godine. Donosimo ga u cijelosti...
Nepopravljivi bon-vivant, glasoviti bonkulović, nudist, pisac, esejist - pred strašnim licem ništavila!? Je li "Predsmrtni dnevnik" samo još jedna genijalna provokacija okorjelog individualca, hrabrog - možda i jedinog - našeg pravog nonkonformista, vječnog enfant terriblea hrvatske kulture ili posljednja ispovijed?
Na 350 stranica "Dnevnika" (nakladnik VBZ) ispisana su najraznolikija iskustva umiranja - od briljantne antičke refleksije (dok smo mi, kaže Epikur, nema smrti, kad dođe smrt, nema nas) preko tragičnih iskustava naših pisaca (među kojima su najzačudnije smrti Vojislava Kuzmanovića i legendarnog Antuna Gustava Matoša) pa do najbolnijeg iskustva, smrti kćeri Ade. "Predsmrtni dnevnik" - jedinstvena je, čudesna, neobična, eruditna knjiga, prava enciklopedija smrti.
Na zadnjem Interliberu izazvala je neviđeno zanimanje publike, koja je u dugoj koloni čekala na autorov potpis. U "Nedjeljom u dva" Mandić se ispričao jer još nije umro a u ovom se intervjuu ponudio za "nabijanje na književni ražanj" pa potom vješto uzmakao dokazujući da je još vitalan i stavljajući nam u izgled da mu ovo, ipak, nije zadnja knjiga. Igor Mandić format je za francusku ili neku veću kulturu, on je naprosto po svojoj naravi rođena zvijezda. On je ovdje zalutao, a opet nam treba, da znamo da nismo sami.
Za nekoga kome 'teče odjavna špica' ide vam prilično dobro. Na Interliberu ste potpisivali knjigu puna dva sata, potpisali ste 160-170 komada...
- Potpisivao sam u minuti dvije knjige, a sjedio sam oko dva sata za tim stolom. Broj prodanih primjeraka je impresivan. Nakladnici kažu, čuo sam to iz više izvora, da je tijekom Interlibera, već prvih dana, prodano od 600 do 650 primjeraka. Ne odgovaram doduše za taj podatak jer nemam uvid u brojke.
- Da, je. Ali eto...
Kod Stankovića ste imali vrlo duhovit nastup, bila je to neka vrsta nekrologa samome sebi, uz ispriku što niste pravovremeno umrli. Zadnjih ste godina ispisali svojevrsni 'smrtopis' za cijeli jedan nacionalno-politički projekt, ali i za tom umrlicom vlada vrlo živ interes. Kako to tumačite?
- Mora biti da su se sjedinile neke tendencije. Dobro ste primijetili, to je nekrolog samome sebi. A bolje da ga ja sam ispišem, nego da mi ga drugi pišu. Tko zna što će biti s nama, kako ćemo biti zaboravljeni. Puno je značajnijih ljudi, mojih suvremenika ili onih koji su bili prije mene, koje sam obožavao, znajući koliko vrijede, ali su pali u zaborav.
To je izgleda u ljudskoj prirodi. Ne mislim da je to isključivo u prirodi hrvatske publike i naroda, nije. To je svjetska pojava. Knjiga, inače, nije nekrolog političkom projektu, ali polemički komentari objavljivani pod naslovom 'Non serviam' jesu. Oni su ovdje našli pravo mjesto kao, to ste dobro primijetili, neka vrsta osmrtnice jednom projektu.
U intervjuu Vremenu, koji je napravljen prije nekoliko godina, a pretiskan je u knjizi, rekli ste da očekujete kako će vas javnost, brzo nakon smrti, zaboraviti. Novinari su bili iznenađeni tom izjavom, no ovih smo dana vidjeli smrt jednoga gorostasa hrvatske kulture, Stanka Lasića, o čiju se smrt državni vrh posve oglušio, a u široj je javnosti prošla posve nezapaženo.
- Pa kad ga nitko nije pročitao! Ni 'Krležologija' nije pročitana, a kamoli dvije knjige njegovih autobiografskih zapisa. Te knjige nisu pročitane, nisu recenzirane, nisu prihvaćene. Predubok je, preozbiljan, prekritičan – jasna stvar, i prema sebi, i prema društvu, a to naša zajednica ne podnosi.
Ni jedna zemlje nema, dakle, prema vašem mišljenju, prejaku kulturu sjećanja...
- Mislim da ne.
No kod nas je uspostavljena potpuna ravnodušnost. Prije koju godinu javna televizija nije ni primijetila da je umro Ante Sorić, Slavko Goldstein je nedavno ispraćen na onaj svijet s dva tanka, gotovo iznuđena brzojava sućuti, s Pantovčaka i Markova trga, pri čemu se – paradoksalno – čini da je i to toga došlo samo zato što je bio Židov pa da se izbjegne ocjena o antisemitizmu. Lasićevu smrt, pak, nisu primijetili ni Vlada ni predsjednica. Ovih je dana uz određene počasti na onaj svijet ispraćen akademik Milan Moguš...
- On je dobio počasti jer je ipak kroatoidan. On će opstati u sjećanju HAZU u kojoj je jedan Lasić bio dopisni član. Ja na to krepavam od smijeha. Nedavno sam to uzvikivao na našem Društvu pisaca, pritom lupajući šakom o stol, da je umro 'dopisni član HAZU'. Stanko Lasić napisao je više teksta, i više pametnog teksta, od cijelog Akademijina razreda za književnost. A to je zato što razred za književnost vode katolibani. Kad je cijeli HAZU katolibanski. Ma, vrlo važno, HAZU. Ionako me tamo nikad neće primiti. Nikad ne bih ni ušao u klub koji prima ovakve kao ja, kako bi rekao Groucho Marx, još jedan veliki marksist.
- Slabi. Ali uvijek svijetli. Evo mi se sjećamo titana Lasića, to će ipak biti objavljeno, i podsjetiti neke čitatelje što su pročitali ili što su propustili pročitati, čega se mi sjećamo. Intelekt otpada jer je sumnjiv. Kako je rekao Camus, mišljenje potkopava. Mišljenje je opasno.
Kako bi rekao drug Tito, intelektualci 'ruju i rovare'.
- Ha, ha, ha... On je imao taj svoj smiješni odnos prema intelektualcima, jasna stvar, osim prema Krleži, za kojega sumnjam da ga je čitao baš puno.
Teško je za povjerovati.
- Teško.
U ovaj vaš opći nekrološko mrtvozornički smjer savršeno se uklapa činjenica da mi na ovim prostorima imamo egzodus kakav nismo imali od 60-ih, odnosno početka prošlog stoljeća - samo tad smo imali mlado stanovništvo koje se lako obnavljalo, a danas cijeli ovaj prostor sve više nalikuje staračkom domu. Mi u biti imamo jedna hospicij na otvorenom.
- Ja sam primijetio jednu čudnu činjenicu, kako se sudbina ironijski poigrala s nama. Otprilike onoliko Srba koliko smo istjerali, što istjerali, što pobili tijekom takozvanog Domovinskog rata, otprilike se toliko Hrvata kasnije iselilo. Otprilike, između 250 i 400 tisuća s jedne i druge strane je nestalo, nisu više tu. Koliko je Srba otišlo, toliko se Hrvata, više-manje mladih Hrvata, iselilo iz zemlje. Situacija se nekako ujednačila. Hrvatska je opet na nuli. Sudbina nam se narugala i opalila nam ćušku.
Isto se tako iseljavaju ljudi iz Bosne, Srbije... Cijeli je ovaj prostor pod stečajem, i to stečajem koji ide više prema likvidaciji nego prema preustroju. Ovaj se prostor prazni dramatičnom brzinom - od Karlovca do Dubrovnika, izuzmemo li nekoliko velikih gradova, to postaje pustinja i žalosno je za gledati.
- Netko će to iz bijeloga svijeta kupiti, preorati...
Ma neće nas ni izbjeglice. Manje od 50 ih traži azil kod nas. Bježe od nas.
- To je sramota. To je najveća sramota, još veća od toga što smo odustali od natjecanja za Agenciju za lijekove, ha, ha, ha... Jutros sam gledao kako se svi zgražaju na televiziji jer smo odustali od natječaja za tu agenciju, a to je odustajanje sasvim logično. Pa Zagreb nema infrastrukturu za to. Mi nismo osposobljeni biti moderna civilizacija.
U vašoj predzadnjoj knjizi 'Sloboda lajanja/Zauzeto, Hrvat' sakupljeni su tekstovi iz socijalizma i iz postoscijalizma. Zaprepašćujuće je da unatoč dva poretka, dvije države i dvije ideologije Igor Mandić uvijek ima posla s istim problemima, istim lobijima, istim ljudima koji su samo presvukli kabanicu ili šinjel.
Ključne uloge 90-ih ne igraju nikakvi liberali nasuprot totalitaristima, nego boljševici koji su bili poraženi u jednom poluvremenu partijske utakmice pa su se vratili ojačani u doigravanju. Boris Buden dobro primjećuje da je tu bila masa nacionalista, ali ni jedan istinski fanatik slobode i liberalnih vrijednosti.
- E, dok se ne pojavi takav, past ćemo s magarca... Ne s konja na magarca, nego s magarca na kozu ili svinju. To ćemo jahati.
Ima li nam spasa?
- Spas nam ne treba! Tko smo mi? Mi nismo organizirana zajednica, mi nismo homogena zajednica, mi nismo ni prava država. Vrlo važno što ćemo mi nestati! Nemamo ni repere ni skelet moderne europske ili svjetske države, iščezavamo kao neko pleme u Burundiju ili na Filipinima, pa što onda? Nakotit će se neki drugi na ovim prostorima.
- Imaju Papu. Vatikan.
Zašto kod nas gori uvijek pobjeđuju bolje? Prevaranti, falšpileri, opsjenari, muljatori... Uvijek dobiju one koji žele čista pravila igre.
- Zato što je banda pokvaranih pojedinaca bacila pijesak u oči narodu koji im naivno vjeruje. Ma oni su podli profiteri, lukavci. Nemamo ljudskog štofa za državu.
Nije li Hrvatska oklevetana kao neka nacionalistička država? Ovdje praktički nema političara koji neće prodati tzv. nacionalne interese – u koje se inače svi ritualnu kunu – za šaku dolara, odnosno eura. Ovdje je sve na prodaju, a to uočavaju i Matoš, i Tin, i Krleža. Uvijek imamo posla s trgovačkim mentalitetom.
- Točno. Dobro je da se tu ipak povremeno rodi neki Matoš, neki Krleža, neki Ujević, kao izuzeci, kao posebnici koji žive u nekim uspomenama... Nažalost, Tin Ujević živi u uspomeni samo preko pjesama iako je riječ o čovjeku koji ima golemo esejističko enciklopedističko djelo koje je posve potonulo u zaborav. Nažalost, isto važi i za Krležu, koji kod nas kotira uglavnom kao dramski pisac iako je njegov politički esejizam možda i ponajbolje što je napisao.
Što bismo s njim mogli danas?
- Mogli bismo ga predavati u školama, prisiliti mlade da ga čitaju, razumiju, diskutiraju... Da izvuku eventualno pouke.
U knjizi 'Predsmrtni dnevnik' posvetili ste dosta prostora samoubojstvima znamenitih i zaslužnih Hrvata, i ne samo njih. Osobito su mučne pripovijesti o smrti Vojislava Kuzmanovića i AGM-a?
- Njih sam uzeo kao ilustraciju smrti ljudi koji su došli do praga smrti. Ja to ne mogu jer još nisam došao dotle. Oni su lucidno opisali te trenutke, a ja sam te opise stavio u knjigu kao dokazni materijal kako očekivanje smrti kod razumnih ljudi, teško bolesnih, svjesnih svojega kraja, može biti doživljeno i opisano s potpunim mirom i vedrinom pred ništavilom. Ja to ne mogu, kao što ne može nitko tko nije umirao, a ova dvojica naših poznatih pisaca, obojica nesretnici u svojim posljednjim trenucima, uspjeli su ostaviti epohalna svjedočanstva o tome. To su najmračnije stranice ove knjige koja ne želi biti morbidna.
Knjiga nije, ako smijem primijetiti, morbidna, naprotiv, na mjestima je i vrckava – svakako je to najbolja vaša knjiga koju sam čitao.
- Ima u njoj dosta autoironije, refkleksije, polemičnosti, a polemičnost je uvijek vesela zato što je borbenost nošena erosom života, mada ja tražim eros mortel. Želim ga uhvatiti za čuperak, kairos, tog erosa mortela, ali mi to još nije uspjelo pa sam se zato ispričao u emisji kod Stankovića. Ispričao sam se zato što mi taj predsmrtni dnevnik još nije uspio u toj mjeri, naime nisam se uspio naći pred smrću do te mjere da je uspijem opisati. A i bolje da nisam.
Jeste li ikad u zadnje vrijeme pali u iskušenje, u napast, vjere?
- Ne, ne, ne. Ne, ne, ne. Ja od 16. godine nemam veze s bilo kojom religijom, najprije kršćanskom, a kasnije sam postao apostata, otpadnik, od svih religija, od svih pitanja o bogu. Katkad su mi istočnjačke religije nešto bliže, ali samo kao podsjetnik koliko je Zapadna Europa upropaštena kršćanstvom. Ovu zvuči...
Ničeanski?
- Ma ovo zvuči grozno, ali ja tvrdim da je Biblija knjiga koja je upropastila Europu. Neki drugi je smatraju svetom i najvećom knjigom svih vremena no kršćanstvo jer kao religija koja je u Europu uvezena s Bliskog istoka – kršćanstvo nije nastalo u Rimu, nego u Jeruzalemu - upropastila je dotadašnji grčko-rimski svijet koji je, doduše, imao svojih politeističkih mana.
- Zato što ga je zakrvilo! Najprije je ljudima pružilo lažnu nadu u spasenje, a zatim ih optužilo za to spasenje pripisujući svima krivnju za istočni grijeh. Smrt je kazna za seksualnost, što su tek kasnije shvatili frojdovci. To je religija koja prijeti smrću, kao osvetom za griješni život. Pa to je jezivo. Kakva je to religija koja ne može vjerovati u nekog dobrog boga, nego vjeruje u zlog boga koji nas kažnjava?
Strah od boga je ono što je upropastilo Europu, a druga je stvar što je kasniji crkveni raskol 1054. bio najgora stvar koja se dogodila. Popovi u mantijama posvađali su se oko neke pogače, potom razdijelili istočnu i zapadnu crkvu, da bi iz nje izašle sve ove nevolje s kojima imamo posla sve do danas. I takozvani Domovinski rat je proizašao iz tog raskola.
Zašto govorite takozvani? Taj pojam lansirali su Marko Grčić i Denis Kuljiš jer im je nedostajao zgodan naziv za opremu nekog teksta?
- Da, to je replika ruskog Otadžbinskog rata, što mu dođe na isto.
Vaš prijatelj Arsen puno je puta opsesivno ponovio da želi imati čistu smrt, umrijeti čist. Jeste li pričali o tome, što je to značilo? Presađivanje jetre je išlo glatko...
- Ne znam točno, o tome nismo pričali. Kad čovjek umire u bolovima, nema čistoće smrti. Možda je mislio na psihičko odterećenje od života, bilo mu je svega dosta, kao i meni...
Bilo mu je svega dosta? I vama je? Doista?
- Da. Citiram Shakespearea: vapim smrt smirenja. A ispuni čovjek neki životni krug, neki ciklus, kad mu se čini da je mlijeko prekipjelo. Nema nazad. Prekipjela je ta životna posuda s mlijekom na šporetu, kad se ohladi, ono što je ostalo ili zagorjelo može se eventualno pojesti ili popiti.
Zašto mi tako ustrajno živimo u prošlosti? Krleža u 'Zastavama' piše kako su Hrvati 'pri punoj svijesti odustali od svoje financijalne suverenosti' - mi danas u cijelosti živimo u austrougarskom okružju, osvajaju nas mađarske, austrijske i njemačke banke, Mađari su nam uzeli Inu, a mi se ponašamo kao da iza ugla vreba neki jugokomunizam, opsesivno se vraćamo Jugoslaviji koje više nikad neće biti.
- Sramota me citirati tu često navođenu rečenicu, kako se povijest koja se u originalu odvija kao tragedija reprizira kao farsa. Nama se danas događa farsa ponovljene povijesti i zbog toga se odvija sve ovo s bankama, s prekupnjom jedne državice. Farsa.
- Upravo tako. Odlična konstatacija. Svi su zakrinkani, svi zamaskirani, svi lažu. A samo je profit iza toga.
Čehov kaže da kubura koja u prvom činu visi na zidu u trećem mora opaliti. Kod nas nikad ne opali. Svi pucaju lažnim mecima. I sukob desno - lijevo je lažan.
- A, ne ne ne. Ja se bojim nečega.
Čega?
- Ovog puzajućeg fašizma koji se k nama ušuljao. Svi kažu, mi nemamo desnicu, nemamo jaku desnicu, nemamo nikakvu desnicu. Ona se ušuljava, to je ta kubura, ona će u trećem činu opaliti.
Na koga?
- Na sve nas! A osim toga, Europa tome pogoduje. Po Europi je desni pokret sve jači, od Njemačke do Francuske, uzima maha, a nama se ušuljava kroz sve pore našeg života, dakako, najviše kroz one koje su blagoslovljene vodicom s Kaptola, a one su najopasnije.
Na Kaptolu smo nekad imali velikih, cijenjenih teologa, erudita. Danas dominiraju radikali.
- Veliki teolozi su ono što su Krleža, Matoš i Ujević u književnosti, dakle, izuzeci, a svi ostali su pučina, masa mediokriteta. To mediokritetno svećenstvo koje je dobilo naredbu da na svoju ruku fašizira narod, to izvodi i radi.
Rade mu štetu.
- Užas. Pa rekoh ja da je kršćanstvo upropastilo Europu. E sad će me netko pitati, a što bi ti, neki politeizam, mnogoboštvo. Bilo što bih ja. Ne mogu prognozirati što bi bilo da nije bilo tog razlaza crkava – bila je to katastrofa koja nas je obilježila. Crkva je uzrok razdora i mržnje između nas i naših istočnih susjeda, s kojima navodno nećemo dugo biti prijatelji, kako to reče naša predsjednica. Puno će vode proteći Savom i Dunavom, rekla je. Ja to tumačim ovako: Prijatelji ćemo biti, ali vrlo važno, biti prijatelji. Bit ćemo jedna država! Prijatelji ćemo biti s Islandom i s Burundijem. ali ćemo prije ili poslije biti jedna država.
Šalite se?
- Ne šalim se. To je pretjerana usporedba iza koje stojim jer jedino tako mogu se vidjeti obrisi onoga što je ispod svega toga. Ako ne daš oštru i jako definiciju, ne možeš naći sredinu. I ja sad, svjesno, jasna stvar, pretjerujem: bit ćemo jedna država. No tko sam ja da se junačim s predsjednicom?
Kažete da su veliki teolozi rijetkost, kao i književnici. Kako je u ovoj maloj književnosti, gdje svi svakoga znaju, bilo biti književni kritičar? To zahtijeva veliku količinu zamjeranja, s čim vi niste imali previše problema, ali opet... To nije jednostavna pozicija?
- Pozicija književnog kritičara me nije ugrožavala, ali me upropaštavala. Jer me pretvarala u fusnotu, i to fusnotu koja se ne primjećuje. To je golem trud i velik posao koji se na kraju ispostavi kao uzaludan jer te ni vlastiti kolege i kritičari još za života svoga ne žele priznati kao prethodnika ili barem sebi ravnoga, ili barem onoga koji je obavio posao koji oni nisu.
U današnjoj bibliografskoj literaturi o našim piscima danas se ispušta, što? Ono što sam ja napisao o njima. Ja sam svu našu književnost, od 1965 nadalje, sinkrono pratio, i napisao o svim našim piscima relevantne i neporecive ocjene. Ali onda te vlastite kolege, iz mržnje i ljubomore, ne žele spomenuti ni kao fusnotu. Prema tome, književni kritičari jesu topovsko meso književnosti. Ali na kraju su i ćorak.
Jeste li kritike pisali bespoštedno ili uviđavno? Jeste li davali popusta?
- I jedno i drugo. Mnogima sam progledao kroz prste, promovirao sam desetine pisaca koji su kasnije postali zvijezde, ali mi to nikad nisu priznali, jer kako je dobro rečeno, ni jedno dobro djelo ne ostane nekažnjeno. Ni jedna moja pozitivna kritika nije prošla nekažnjeno. Svaka mi se vratila u lice. Kako su se, naime, mijenjale političke prilike u nas, tako se mogla čuti rečenica: Je, on je dobro pisao o mojim knjigama, ali on je... Što? Srbofil, Jugoslaven, Jugoslavenčina, pa čak i četnik. On je dobro pisao o meni, ali... Dobro djelo se mora naplatiti zlim posljedicama.
Jesu li naše kulture male baš zbog te potrebe da uvijek kažemo 'ali'. To 'ali' otkriva svu našu filozofiju u kojoj ništa nije bez ostatka, skrivene namjere, fige...
- Je, je. Mi nikad nemamo potrebu biti čisti u nečemu. Ja ne odvajam djelo od pisca i ne mogu ih spariti jer nemam to 'ali'. Kad pišem o Mili Budaku, ja nemam to 'ali'. Mile Budak je bio glupan, budala i nepismen čovjek, autor najgorih kupusara u hrvatskoj književnosti, kojega su uspoređivali s Homerom i ne znam s kim sve ne.
Koji su naši pisci danas veliki pisci?
- Hoćeš da ponovno dođem na ražanj mojih suvremenika?
Hoću. Vi ste kao sveti Lovro, kad su ga vrtjeli na ražnju pa je navodno rekao: Ova je strana pečena, okrenite me na drugu...
- Velikih pisaca imamo malo. Danas svaka šuša piše. Godinama smo se žalili da nemamo veliku produkciju. Sad imamo veliku proizvodnju, ali nitko ništa ne čita.
Tko je danas najveći živući hrvatski pisac – ako već vapite za ražnjem?
- Neću ti reći, neka to ostane mala tajna velikog meštra kuhinje.
- Mi ćemo je stvoriti!
Dakle, sjećam se prošle države. Sustav je funkcionirao dok su bile nedodirljive njegove svete krave - Tito, JNA, bratstvo i jedinstvo. Nemate li dojam da će se i ovdje održavati status quo dok netko ne napadne naše svete krave?
- Radi se na tome da se desakraliziraju ti pojmovi svetih krava, prije ili poslije će to puknuti kao tanka staklena figurica pod pritiskom staklene noge. One svete krave iz mračnih vremena, dakako mračnih, stvorene su u krvavoj narodnooslobodilačkoj borbi, nošene revolucionarnim erosom, s čvrstom ideološkom strukturom mišljenja i dugogodišnjim kadrovskim radom od najnižih slojeva, radnika i težaka do službenika i intelektualaca, ustrajnim rovarenjem, jer je jedino tako bilo moguće stvoriti bazu za revoluciju. E te svete krave su nešto sasvim drugo od ovih koje su stvorene slučajno.
Pisali ste i o šatoru te o tome kako je nemoguće na taj način tražiti dostojanstvo?
- Oni su izašli tražiti dostojanstvo, a u stvari su tražili pare, i to su dobili. Novce, i to enormne. Što je SUBNOR prema njima? Ništica. Oni bi htjeli ocjenjivati tko je podoban, tko može doći na TV, izaći na kazališne daske, dijeliti pare u Ministarstvu financija... SUBNOR je prema njima kamilica, limunada, aqua di rosa...