Operacija Bljesak bila je vojnoredarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995. godine kad su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije i potukle srbočetničku vojsku potpomognutu pripadnicima JNA. Za samo 31 sat hrvatski vojnici i policija oslobodili su oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je okupirao velikosrpski agresor i uspostavili nadzor nad autocestom A3.
Akcija trajala 36 sati
Vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske Bljesak i specijalne policije izvedena je nakon što su pobunjeni Srbi više godina odugovlačili i odbijali sve ponude za mirnu reintegraciju okupiranog područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Započela je 1. svibnja 1995. u 5,30 sati vojnom operacijom hrvatskih snaga na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija, iz pravca Novske i Nove Gradiške.
Akcija je trajala 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Oslobođeno je 500 četvornih kilometara, do tada okupiranog, teritorija. Glavni udar hrvatskih snaga izveden je iz smjera Nove Gradiške i Novske prema Okučanima, s ciljem presijecanja 18. korpusa i izbijanja na rijeku Savu. Prvog dana oslobođen je Jasenovac, a 2. svibnja hrvatske snage ovladale su cijelim podrujem autoceste i oslobodile Okučane. Na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.
Suluda zapovijed Martića
O borbama tijekom prvog dana akcije srpska je strana u svojim vojnim dokumentima, navodi Nikica Barić u svojoj knjizi Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., zaključila da je riječ o ozbiljnom napadu hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju, istodobno šireći
dezinformacije o rušenju spomenika na Spomen-području Jasenovac:
U agresiji su angažovane snage jačine 12 do 15000 vojnika. U toku prvog dana agresije neprijatelj je pokazivao neviđenu bezobzirnost i okrutnost. Zauzeta naselja pale i ruše, a sva materijalna sredstva uništavaju. Jasenovački spomenik su srušili. Neprijatelj pokušava preseći komunikaciju Stara Gradiška - Okučani - Pakrac i time raseći snage 18. Korpusa na dva dela.
Napadi ustaške vojske podržani su jakom art. vatzrom i avijacijom(...) Snage 18. K agresiju su sačekale mobilisane (mobilizacija je izvršena 30.04.). Napad ustaša dočekan je spremno. U toku celog dana (1. svibnja 1995., op. N.B.) izrađena je uporna odbrana. Snažna dejstva neprijateljske artiljerije i avijacije nisu narušile organizovanost odbrane nijedne jedinice.
Nakon akcije, u znak odmazde, Milan Martić, vođa pobunjenih Srba, izdao je suludu zapovijed granatiranja Novske, Siska, Karlovca kao i Zagreba.
'Upozorenje hrvatskoj strani'
Srpske snage brzo su razbijene i demoralizirani pobunjeni pripadnici srpske vojske stekli su dojam da su ih njihovi sunarodnjaci iz BiH i Srbije izdali.
Naime, tijekom akcije 'Bljesak' Srbima je izostala opsežna pomoć, a do njih su došle tek manje, uglavnom policijske jedinice, od kojih su neke sudjelovale i u borbama.
Ivan Brigović iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata opsežno je koristio dokumente Srpske Krajine i detaljno opisao okolnosti zbog kojih su srpski pobunjenici u zapadnoj Slavoniji ostali bez pomoći.
U svom radu on piše da je tijekom 'Bljeska' u pomoć Srbima došlo tek 40 pripadnika 'Cigine grupe' koji su sudjelovali u borbama oko Nove Varoši, kao i pripadnici 'Minđušara' iz Knina i jedinice 'Ljute'. Oni su pokušali izvršiti prodor iz smjera Stare Gradiške, a do tad su bili angažirani u sklopu akcije 'Pauk' oko Bihaća.
'Analizom ovih podataka vidimo kako je pomoć vojnih i policijskih snaga iz drugih dijelova RSK bila zanemariva, što je negativno utjecalo na moral pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, posebice zato jer je najavljivan dolazak više tisuća ljudi - piše Brigović i nastavlja:
' Vidjevši da se situacija u zapadnoj Slavoniji nepovoljno razvija, Glavni štab pobunjenih Srba pripremao je operacije u istočnoj Slavoniji i Lici, od kojih se odustalo zbog kašnjenja priprema i sklapanja sporazuma o prekidu vatre. Ipak, dokumenti pokazuju da Srpska vojska krajine 2. i 3. svibnja 1995. na području sjeverne Dalmacije zaposjeda kotu 207 u selu Kašić te položaje u Gardijanima, Velikoj Glavi i Prokljanu, koji su se nalazili u tampon-zoni, dok hrvatske snage zaposjedaju objekte Trlo i Repetitor. Veliku nadu i znatnu pomoć zapadnoslavonski Srbi očekivali su od bosanskih Srba.
Čak se, zbog nepovoljnoga strateškog položaja, smatralo kako ne može ni biti uspješne obrane zapadne Slavonije ako se ne angažira Vojska Republike Srpske. Prema navodima generala Čeleketića koji je zapovijedao srpskim snagama tijekom akcije Bljesak i pukovnika Marka Vrcelja, postojao je i vojni savez između pobunjenih hrvatskih i bosanskih Srba, što se očitovalo u njihovu zajedničkom Vrhovnom savjetu obrane, o kojem u dokumentima nije nađena nikakva pismena potvrda.
No, iluzija o pomoći bosanskih Srba nestala je 1. svibnja 1995., kada general Momir Talić, komandant 1. krajiškog korpusa, koji neslanje vojne pomoći pravda ozbiljnom ugroženošću srpskog koridora u Bosanskoj Posavini, preko radija Banje Luke izjavljuje da rat u zapadnoj Slavoniji nema nikakve veze s njima, pa će se 1. krajiški korpus držati po strani. Pritom Press centar 1. krajiškog korpusa upućuje “Upozorenje hrvatskoj strani”, potvrđujući još jednom svoje distanciranje od sukoba, ako “HV ne bude granatirao Republiku Srpsku”.
Upravo zbog tih okolnosti Milan Martić se 2. svibnja 1995. obratio srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji i uvjeravao ih da nije riječ o izdaji nego je, kako je rekao, "neprijatelj trenutačno nadmoćniji", te da su za odmazdu raketnim sustavom 'Orkan' napali Sisak, Karlovac i Zagreb.
Brigović dalje piše: "O izostanku pomoći bosanskih Srba, govori i spis nepoznatog autora, datiran 3. lipnja 1995. godine. U njemu se navodi kako su, na inicijativu Radovana Karadžića, tijekom travnja 1995. nekoliko puta u Bosni i Hercegovini održani tajni sastanci na kojima se, u nazočnosti Milana Martića i generala Čeleketića, raspravljalo o budućnosti zapadne Slavonije.
Na tim je sastancima vođa bosanskih Srba navodno zastupao tezu o besmislenosti obrane zapadne Slavonije i predlagao njezinu zamjenu za Orašje, Bosansku Posavinu ili novac, smatrajući je dijelom RH.
Prema tom dokumentu, događaji na području zapadne Slavonije u travnju i svibnju 1995. bili su dio unaprijed smišljenog scenarija, što, iako o tome nema potvrde u drugim dokumentima, potiče srpske priče o izdaji." A zapravo, već je i njima tad bilo jasno da rat protiv Hrvatske ne mogu dobiti, ne samo zbog vlastite demoraliziranosti, nego i zbog moralno jače i organiziranije Hrvatske vojske.
Izostala je pomoć Beograda
Osim toga, kako piše Brigović, zapadnoslavonski Srbi ostali su i bez zračne potpore, koju su im prema ratnom planu trebali pružiti zrakoplovi Republike Srpske s aerodroma Mahovljani.
Prema riječima komandanta 105. vazduhoplovne brigade SVK iz Udbine, potpukovnika Ratka Dopuđe, koje nitko drugi ne potvrđuje, bosanski su Srbi 7. veljače 1995. na sastanku u Banja Luci obećali pružiti zračnu podršku, bez obzira na zrakoplovstvo NATO saveza i zabranu letenja nad Bosnom i Hercegovinom, što se nije dogodilo. Uz to, izostala je i prava potpora 105.vazduhoplovne brigade SVK, smještene na aerodromu Udbina, koja je, dobivši ujutro 1. svibnja 1995. od Glavnog štaba SVK naređenje ‘’za podizanje mera b/g’’, bila spremna pomoći.
Na kraju su, na zahtjev pukovnika Laze Babića, a prema naredbi generala Čeleketića, od svih pripremljenih zrakoplova i helikoptera, poslana samo dva helikoptera, kojima nitko nije mogao reći što treba gađati.
"General Čelektić, koga Milislav Sekulić, ističući da je u tome imao potporu Milana Martića, optužuje za sprječavanje njegove upotrebe, nekorištenje zrakoplovstva pravdao je zaključkom Glavnog štaba, koji je vjerojatno donio sam ili u dogovoru s Martićem, da zrakoplovi, zbog mogućnosti hrvatskog napada i na ostala područja pod srpskom kontrolom i zabrane leta nad Bosnom i Hercegovinom, ne bi mogli uspješno izvršiti akciju u zapadnoj Slavoniji. U srpskim dokumentima se spominje i pogibija našeg heroja Rudolfa Perešina jer navode da su tijekom borbi oštetili dva hrvatska helikoptera i srušili MiG21 koji je oko 13 sati 2. svibnja kraj Stare Gradiške oborilo topništvo smješteno u selu Kozincima u BiH.
Izostala je i pomoć Beograda što je naročito razočaralo pobunjene Srbe i dalo im osjećaj izdaje. Osim toga od prosinca 1994. godine, sve do ljeta 1995. godine u tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadnoj Bosni, Fikret Abdić je uz pomoć brojnih srpskih jedinica i zapovjednika vodio borbe protiv 5. korpusa BiH, kako bi se vratio na vlast i pokazao svijetu da nisu svi Bošnjaci jedinstveni u borbi za BiH.
Abdiću je podršku dao Slobodan Milošević, a na terenu to su bili i najzloglasniji srpski zapovjednici, poput Arkanove desne ruke Milorada Ulemeka Legije, Radovana Karadžića, Milana Martića, Ratka Mladića i Mile Novakovića.
Uz Fikreta Abdića stali su Srpska Vojska Krajine, Vojska Republike Srpske, Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, no nitko od njih nije uspio spasiti pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji jer je 'Bljesak' bila doista vrhunski organizirana operacija, koja je najavila slavnu akciju 'Oluja', koja je uslijedila tri mjeseca kasnije.
Zato su čelnici Krajine bili bijesni jer su od Legije i ostalih gospodara rata očekivali više. Tri mjeseca kasnije, shvatit će da su prepušteni sami sebi.
CIA: Zabrinuti smo zbog vojne akcije Hrvata
Amerikanci su organizirali Bljesak i Oluju. Amerikanci su izravno nadzirali provođenje vojnih operacija. Takve i slične optužbe već su standardni arsenal iz određenih krugova.
Međutim, CIA-ini zapisnici sa sastanka održanog 4. svibnja 1995. godine, praktički samo nekoliko sati nakon završetka Bljeska pokazuju koliko ih je iznenadila operacija.
Možda i važnije, pokazuju koliko su se protivili oružanom oslobođenju okupiranih područja.
"Prisutni su izrazili zabrinutost zbog vojne situacije u Hrvatskoj. Zamjenik šefa CIA-e jasno je savjetovao prisutne da je situacija volatilna i da postoji mogućnost ozbiljne eskalacije sukoba u Hrvatskoj i Bosni, uključujući i srpsku intervenciju, uz minimalno prethodno upozorenje. Prisutni se slažu da hrvatskom predsjedniku Tuđmanu nije bilo jasno da američka vlada ne odobrava hrvatske poteze. Odlučeno je da su potrebni određeni koraci kako bi se jasnije iskomunicirala američka zabrinutost", stoji u zapisniku, pisao je svojedobno Express.
Važno je napomenuti da je sastanku prisustvovao i Richard Holbrooke, isti onaj koji će se kasnije proslaviti Daytonskim sporazumom i prestankom rata na ovim područjima. Upravo na njega i njegove suradnike iz američkog ministarstva vanjskih poslova pala je zadaća stvaranja pritiska na Franju Tuđmana. Jedan od prijedloga bio je i sastanak sa zamjenikom američkog predsjednika Alom Goreom i to u Londonu.
"Prisutni se slažu da treba izvršiti pritisak na sve razine hrvatske vlasti kako bi prihvatili blaže stavove: demilitarizacija oslobođenih područja, povratak srpskih civila i ponovna uspostava UNCRO-a u Sektoru Zapad. Prihvati li Hrvatska ove prijedloge, SAD bi podržao raspoređivanje hrvatske civilne policije u Sektoru Zapad i uklanjanje vojne sile RSK", stoji u zapisniku uz napomenu da taj zadatak pripada ministarstvu vanjskih poslova. A to znači Holbrookeu i njegovim suradnicima.
"Prisutni su raspravljali o potrebnim koracima kako bi se osiguralo da Hrvati jasno vide američke stavove o njihovim vojnim operacijama. Prisutni nalažu da se odmah obavijesti hrvatsku stranu o našoj dubokoj zabrinutosti te da predložimo sastanak zamjenika predsjednika s predsjednikom Tuđmanom u Londonu kao jedan od načina prenošenja informacija Hrvatima o brizi zbog Tuđmanove vojne operacije", piše u CIA-inim dokumentima.
Apsolutni uspjeh Bljeska razbjesnio je i vodstvo pobunjenih Srba, pa je Milan Martić naredio granatiranje Zagreba kasetnim bombama. Poginulo je sedmero ljudi, ozlijeđena je 181 osoba, a oštećeno je i 277 automobila.
Martić je kasnije u Haagu osuđen na 35 godina zbog ratnog zločina, a jedan od najvažnijih dokaza bila je snimka gdje on otvoreno priznaje da je naredio granatiranje Zagreba kao odmazdu za Bljesak.