Kako se i zašto nekim ljudima pojavljuju stigme i kako ih objasniti u kontekstu medicine, teologije i psihologije? Odgovore na takva i slična pitanja u svojoj su knjizi “Tajna stigmatizacije” još šezdesetih godina ponudili splitski teolog i psiholog Miroslav Matijaca te slovenski internist Ivan Matko baveći se svjetskim i tada poznatim domaćim stigmaticima.
Pojava stigmi nikoga ne ostavlja ravnodušnim , pogotovo zato što nitko još nije pronašao odgovor na pitanje zašto se one javljaju. Mnogi već stoljećima također ispituju vjerodostojnost stigmatika propitujući je li i u kojim okvirima moguće da su se sami doveli u takvo stanje.
U Hrvatskoj se pitanje aktualiziralo pojavom velečasnog Zlatka Sudca, a pojavio se i Zoran Petrčić kojemu su se sredinom rujna 2014. pojavile stigme na rukama te križ na čelu. Krvarenju rana svjedočili su i novinari koji su ga posjetili.
Baveći se tom tematikom, Matijaca je, opisujući do tada poznate svjetske stigmatike, tražio poveznicu koja bi omogućila dublji uvid u okolnosti i razloge pojave stigmi kod tih ljudi, a Matko je proučavao slovenske stigmatike i medicinska objašnjenja njihova stanja. Upozorio je i na pojavu lažnih stigmatika koji su se namjerno ozlijedili kako bi izgledali kao da su dobili stigme.
- Varalice i prevarante treba jasno odvojiti od pravih stigmatika... Takve osobe ili same sebi nanose rane služeći se pritom raznim predmetima (igle, šila, čavli, staklo i slično) ili pak stvaraju privid krvarenja na svojoj koži pomoću raznih kemikalija. Na primjer, utrljaju u kožu otopinu željeznog klorida ili sumporno-kiselog željeznog klorida, koji ne ostavljaju na njoj vidljivih tragova, pa onda kožu poškrope vodenom otopinom kalija, nakon čega kapljice dobiju živu crvenu boju i posve su nalik na kapi prave krvi. Krvave kapljice nastaju spajanjem dvaju kemijskih sastojaka koji tvore crveni željezni rodanit. Pojava krvavih kapljica na koži uočljiva je i iznenađujuća činjenica jer je otopina rodanova kalija bezbojna. Krvarenje neki izazivaju i isisavanjem desni, usne sluznice, kože - piše Matko dodajući da ima i onih koji rane izazivaju trljanjem o hrapave predmete ili čak noktima.
- Otkriti varalice često je vrlo teško. Histerične osobe znaju biti u tom pogledu pravi pravcati umjetnici, koje nipošto nije lako raskrinkati - kaže Matko.
U narodu, upozorio je, stigme se vezalo uz pobožnost i religiozno tumačenje da su ljudi kojima se to pojavilo sveti ili povezani s Bogom . Međutim, takvu tvrdnju ne usuđuju se izreći ni teolozi, a kamoli onda liječnici. Tako je bilo i s lažnom slovenskom stigmatom Johancom iz Vodica koju su razotkrili 1910. godine te je dobila zatvorsku kaznu zbog obmanjivanja i prevare. Ona je ispod odjeće držala mijeh s telećom krvi koju je kupovala kod mesara pa se činilo kao da krvari. Mnogi su je pili ili se njom mazali, misleći da je riječ o njezinoj krvi.
Iako je Matkovo tumačenje u nekim aspektima zastarjelo i suvremena medicina ne koristi više terminologoiju onog vremena, moguće je iščitati dugogodišnje napore stručnjaka da pronađu rješenje.
Ipak, oba autora slažu se kako je riječ o kompleksnoj pojavi koja se ne može zvati čudom nego čudesnim događajem te da medicina nije toliko napredovala da bi mogla objasniti pojavu. Većini je stigmatika, navodi se u knjizi, zajedničko postojanje rana na tijelu koje se nalaze na mjestima na kojima su i rane Isusa Raspetoga , te na čelu na mjestu trnove krune ili na ramenu na kojem je nosio križ. Kod nekih su se javljale i rane na leđima slične ranama od bičevanja. Te rane se ne gnoje i ne inficiraju , a na njih ne djeluju ni lijekovi.
Nema pravila kome se i u kojem razdoblju života pojavljuju pa tako bilježe slučajeve ljudi koji su dobili stigme u osmoj, kako i u 75. godini.
U Hrvatskoj do 1961. godine, kada je knjiga dovršena, nije bilo stigmatiziranih, a tek pojavom Zlatka Sudca počinje pojačani interes javnosti za tu tematiku. Značajno je i to, pišu, da se stigme pojavljuju najčešće kod katoličkih vjernika i to uglavnom u južnim zemljama, a kod pravoslavaca ih uopće nema.
Autori to objašnjavaju različitim vjerskim nazorima prema kojima se u katoličanstvu težište stavlja na Spasiteljevu muku, a pravoslavcima je važniji aspekt njegova uskrsnuća. Kod većine stigmatiziranih također su primijetili dugotrajno gladovanje . Odbijali su hranu, a Matijaca i Matko svoje tvrdnje potkrjepljuju bogatim primjerima stigmatika koji nisu jeli i po više od 20 godina. Koliko god to zvučalo medicinski nemoguće, znanstveno pristupaju problematici.
Osobito se tu ističe primjer Ana Marije Furtner , stigmate iz 1888. godine koja navodno nije jela 40 godina, no sve tvrdnje o dugogodišnjem postu stigmatika nitko još nije uspio dovoljno jasno ispitati. Pokušaji medicinskog nadzora trajali su tek nekoliko tjedana, a bilo je čak i slučajeva u kojima su unatoč striktnom nadzoru u ljudi koji navodno nisu ništa jeli nakon smrti na obdukciji u njihovim želucima pronalazili hranu. Time se daje naslutiti kako nadzor nije bio toliko ograničavajući pa su ispitanici mogli kriomice doći do hrane.
Nije jasno ni kako netko tko često i obilno krvari te gubi nutrijente iz tijela uspije preživjeti bez hrane i velikih količina tekućine . Smatraju kako su ti ljudi na druge medicini nepoznate načine uspjeli u svoj organizam iz zraka privući energiju koja im je bila potrebna za funkcioniranje. Pritom nemaju nikakvih tjelesnih izlučevina.
- Moram, međutim, napomenuti da život bez hrane nije samo značajka stigmatiziranih . Na to nailazimo i u osoba koje nemaju ništa sa stigmatizacijom. Pritom je svakako zanimljiva činjenica da i te osobe, poput znamenovanih, pokazuju razne znakove teške histerije, često i dugogodišnje iznemoglosti i raznih oblika paralize - piše Matko.
Ponekad se asitija pojavljuje i u drugim vjerama. U prilog tome svjedoče običaji indijskih fakira koji su se dali pokapati na nekoliko mjeseci dovodeći se u stanje hibernacije.
- Takvo, hotimice izazvano usporavanje svih životnih, odnosno tjelesnih funkcija, do izvjesne je mjere nalik na stanje pod hipnozom ili slično životinjskom zimskom snu. Njihove su tjelesne funkcije, disanje, razmjena materije, krvotok i dr., pritom bile svedene na najmanju mjeru. Kada ih iskopaju, fakiri su krajnje mršavi, tako da sliče egipatskim mumijama. Izgubljena tjelesna težina srazmjerna je potrošenoj energiji - kaže Matko.
Uspoređujući fakire zbog njihove iznimne kontrole tijela sugestijom sa stigmaticima, autori kažu kako obje skupine imaju isti poticaj : žele svim snagama utjeloviti svoje ideje i time ih potvrditi. Kod se nekih to očituje pojavom krvarećih rana, a drugi mogu snagom volje upravljati skupinama mišića i životnim funkcijama na način na koji to ljudima nije moguće.
S tim u vezi Matko posebice navodi da dugotrajno gladovanje može voditi do preosjetljivosti kože koja postaje sklona krvarenju i pucanju, te do avitaminoze koja, među ostalim, ima jednaki učinak. S obzirom na to da ljudsko tijelo može podnijeti 70 dana bez hrane, uz preduvjet da ima na raspolaganju puno vode, dugogodišnja asitija ne zvuči kao realna mogućnost. No opet, postoje primjeri koji govore drugačije.
- Dr. med. Lossou, osobni liječnik vojvode Holsteinskog, promatrao je 1728. godine stanovitu Mariju Jenfels, kćerku vrtlara iz Steinbecka u Holsteinu, koja je pet godina živjela bez hran e. U cijelom tom razdoblju navodno nije ništa izlučivala ni govorila. Takovo stanje nastupilo je kod nje navodno poslije sunčanice. Započevši promatranje, obukli su joj trbuh i cijeli donji dio trupa u kožu. Poslije 14 dana su joj skinuli taj kožni oklop , u njemu su naši samo nekoliko kapi krvi. U tom razdoblju nije uzimala nikakvu hranu, izuzev nešto malo vode i piva, i nije imala nikakvih izlučevina - ni mokraće ni izmeta!, čudi se Matko u nevjerici opisujući situacije koje medicina nije uspjela objasniti.
Suvremena crkva uglavnom ignorira postojanje stigmatika ne komentirajući pojavu jer smatra da nije u njezinoj nadležnosti. Sveci stigmatici postali su svetima zbog svojih djela, a ne stigmi
Stigme se također često javljaju, sudeći prema primjerima koje su autori naveli, kod ljudi koji imaju neka tjelesna oštećenja . Tako je riječ često o pojedincima koji su preživjeli neku veliku fizičku ili duhovnu traumu, bili su nepokretni, slijepi, teško bolesni. Slažu se i kako je često riječ o ljudima koji dolaze iz teških socijalnih prilika te obitelji u kojima je vjera važan faktor i odgojeni su u vjerskoj poslušnosti.
Kod većine stigmatika promišljanje o Kristovoj muci postalo je središnji moment vjere do te mjere da su se mogli saživjeti i identificirati s njegovom mukom, kao što je to bio slučaj i kod prvog službeno poznatog stigmatika, svetog Franje Asiškog. On se u svojim promišljanjima toliko približio Kristovoj muci da ju je mogao osjetiti, a zatim i iskusiti na isti način kao i Krist. U teološkim krugovima postoji dvojba je li možda prvi stigmatik bio sveti Pavao jer navodi kako nosi po tijelu rane Kristove.
No u Svetom pismu nema dovoljno podataka koji bi potvrdili takvu informaciju, pa se stoga pretpostavlja da je govorio u duhovnom, a ne fizičkom smislu.
Zato je uvriježeno mišljenje da je sveti Franjo ipak prvi stigmatik . Oba autora stoga promišljaju koliko utjecaja na pojavu stigmi ima autosugestija. Je li duboko vjersko iskustvo muke potaknulo organizam na poistovjećivanje s božanskim pa su se rane stvorile sugestijom toliko snažnom da je mogla stvoriti stvarne ozljede? Slažu se kako je u većini slučajeva riječ o psihopatskim osobnostima , a definiraju ih pojavom simptoma histerije.
Ipak, u modernoj medicini taj se pojam više ne koristi, a s obzirom na simptome, nije jasno ni koji bi ga drugi pojam u ovom slučaju mogao zamijeniti. Medicina može objasniti samo neke dijelove stigmatizacije. Matko tako smatra da je riječ o sindromu koji obilježavaju krvavo znamenje, histerija i sklonost dugotrajnom gladovanju, tj. asitiji.
No kako bi se potpuno utvrdilo je li riječ o stvarnim stigmaticima ili glumcima , potrebno je ispitati socijalno podrijetlo pojedinca, obaviti medicinsku obradu s anamnezom te dobrim laboratorijem i izvesti psihijatrijsko promatranje. Tek tada može se razlučiti stvarno iskustvo od izmišljenog.
Budući da se nekim stigmaticima također pripisuju parapsihološke mogućnosti poput vidovitosti, bilokacije, tj. istodobnog boravka tijela na različitim mjestima, telepatije ili ksenoglosije, tj. govora stranim jezicima koje čovjek nije nikada učio, preporučuje se konzultirati i sa stručnjakom za takve pojave.
Problem je, zaključuju autori na kraju knjige, što je stigmatizacija toliko rijetka pojava da nema dovoljno pojedinaca nad kojima bi se mogla provoditi ispitivanja niti financijeri tako rijetku pojavu vide kao isplativu za ulaganja u istraživanje. Od svetog Franje do šezdesetih godina bilo je oko 350 svjetski poznatih stigmatika , a sedam od njih Crkva je proglasila svetima. Ističu kako stigme nisu dokaz ničije svetosti niti razlog isticanja nego način života i promicanje kršćanskih vrijednosti u svom životu.
Tako je, na primjer, talijanski najpoznatiji stigmatik otac Pio iz Pietrelcine proglašen svetim iako se Crkva čak ograđivala od njegovih stigmi. On je stigme dobio 1918. godine i nosio ih je sljedećih 50 godina. Povukle su se dan prije nego što je umro.
- Sveta Stolica dala je po svojim stručnjacima ispitati neobične činjenice koje se pripisuju Piju iz Pietrelcina, pa je nakon provedene istrage izjavila da se ne može kazati da su nadnaravne - piše Matijaca.
Nastavlja dalje kako je 1924. Crkva opomenula vjernike da ne pohađaju oca Pija niti s njim imaju ikakvih pismenih kontakata.
- Istu je opomenu Sveta Stolica ponovila 11. srpnja 1926. i 22. svibnja 1931. godine. K tomu je do 23. srpnja 1952., u raznim navratima, izjavila da se ne smije čitati 11 knjiga raznih autora koji, pišući o ocu Piju, nisu vodili računa o poznatim načelnim odlukama - nastavio je Matijaca. Otac Pio za ono doba bio je vrlo kontroverzan čovjek , a spominjalo se i kako si je sam iznova nanosio rane kiselinama. Takve tvrdnje nikada nisu dokazane. Neki su spominjali kako je njegova krv koja je curila iz stigmi imala intenzivan miris ruže i ljubica.
Matijaca je čak razgovarao s njegovim liječnikom, koji ga je uvjeravao kako je u svojoj ordinaciji čuvao nekoliko zavoja natopljenih krvlju oca Pija koji su i nakon nekoliko tjedana snažno i ugodno mirisali po cvijeću , iako su prema svim prirodnim zakonima trebali zaudarati s obzirom na krv. Mnogi su potvrdili da su osjetili taj miris, no autor kaže da, iako je pomirisao krpice umočene u Pijevu krv, nije osjetio nikakav miris.
Nadalje, stigmatizirani kapucin imao je iznimno visoku tjelesnu temperaturu, čak 48 stupnjeva Celzijevih , što se opet protivi prirodnim zakonima.
- Štoviše, ona se jedanput popela na 52 stupnja Celzijeva , pa su liječnici za njega napravili poseban toplomjer jer se običnim ne mogu služiti - pisao je Matijaca.
Suvremena crkva uglavnom ignorira postojanje stigmatika ne komentirajući pojavu jer smatra da nije u njezinoj nadležnosti. Sveci stigmatici postali su svetima zbog svojih djela, a ne stigmi.