Dušan Kosić najprije je željeznom šipkom svom snagom udarao po glavi Slavicu Matijević (25). Kad je ona pala mrtva, otišao je do njezine dvogodišnje kćeri Dragane i zadavio je, a osmomjesečnu bebu Snježanu je zatukao pepeljarom po zatiljku. Zatim je pronašao sjekiru i čekao dok suprug Čedomir Matijević (32) nije došao kući. Udarao ga je dok se god micao.
Dušan Kosić je za hladnokrvnu i okrutnu likvidaciju nevine karlovačke obitelji Matijević 1. ožujka 1983. godine osuđen na smrtnu kaznu koja je izvršena u 1987. godine. Bila je to posljednja smrtna kazna izvršena u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Vješanje u Jugoslaviji je ukinuto 1959. godine, pa je jedini zakonski način pogubljenja ostalo streljanje i to bez prisustva javnosti.
- U ime naroda, obavještavam vas da će se smrtna kazna strijeljanjem izvršiti u roku od četiri sata. Vaša posljednja molba za pomilovanjem je odbijena - kazao mu je predsjednik Okružnog suda Slobodan Božić tog 28. siječnja 1987. u 22 sata kad mu je pokucao na vrata samice karlovačkog zatvora.
Osuđenik je ima pravo na posljednju želju. Kako je svojedobno objavljeno u Jutarnjem, hladnokrvni ubojica je tražio rakiju. Dobio je konjak i dva decilitra popio je naiskap.
Strijeljali su ga na Jamadolu nedaleko od karlovačkoga groblja. Prije toga su mu stavili povez preko očiju. U streljačkom vodu bilo je sedam policajaca s puškama u rukama, a zbog njihove sigurnosti, njihova imena nikad nisu ušla u sudski spis.
Brzo su ga otkrili
Kad se vozač kamiona Čedomir Matijević pet dana nije pojavio na poslu policija je pokucala na njegova vrata. Nitko nije otvarao pa su ih obili. Dočekao ih je težak i ustajao zrak. I tišina.
Čedomirovo tijelo ležalo je u kuhinji, odmah kraj ulaznih vrata. Oko glave bila je lokva krvi, a zidovi su bili poprskani. Beba od osam mjeseci ležala je na trbuhu u krevetiću u spavaćoj sobi. Glava joj je bila deformirana i krvava. Na drugom kraju sobe ležala je mrtva dvogodišnja djevojčica Dragana. Ubojica ju je pokrio dekom. Nakon što su policajci obili šupu pronašli su tijelo Čedomirove supruge Slavice.
Policajcima je postao sumnjiv Čedomirov kolega Dušan Kosić jer je bio pretjerano zadužen. Uhitili su ga 25 dana nakon što su pronašli mrtva tijela. Brzo je priznao da je ubio obitelj.
U njegovom kamionu pronašli su popis ljudi kojima je bio dužan. Među imenima je pisalo i ime Čedomira Matijevića. Dugovao mu je 155.000 dinara, a plaća mu je bila 14.000 dinara.
Dušan je vratio dugove šestorici drugih treći dan nakon nestanka Čedomira. Platio je i zaostale rate kredita. Priznao je ubojstva policajcima, a zatim i istražnom sucu.
Vidio gdje je žrtva spremila novac
Otišao je kod Čedomira posuditi nešto novca. Dao mu je 2000 njemačkih maraka, a ostatak spremio u ormar. Dušan se vratio u njegovu kuću dok je Čedomir bio na poslu. Pričekao je da Slavica ode u šupu i ukrao ostatak novca.
No shvatio je da će Matijevići znati tko ih je pokrao pa ih je odlučio sve pobiti. Nakon što je završio s krvavim pohodom, krpom je pobrisao krv. Ponio je krvavu krpu, ključeve od šupe i od kuće. Nekih 100 metara od kuće bacio je krpu u živicu, a ključeva se riješio kraj groblja.
Policajci su dan kasnije organizirali rekonstrukciju. Dušan je surađivao. U detalje je opisao stravične zločine i pokazao gdje se riješio dokaza. Sve su pronašli tamo gdje je pokazao. Ipak, na suđenju u rujnu 1983. godine sve je porekao i izmislio nepoznatog muškarca koji je sve to navodno napravio. No nitko mu nije povjerovao.
Sudac je bio hladnokrvan
- Smaknuće je krajnji domet državne vlasti nad svojim podanicima. Smrtna kazna ponižava ne samo onog na kojeg se primjenjuje, nego i sve one koji u tome sudjeluju - tim se riječima obratio sudac Slobodan Božić prisutnima u sudnici te 1983. prije nego je pročitao presudu.
- Osudio sam ga na smrt, a on mi to nije zamjerio - ispričao je svojedobno za Večernji list odvjetnik Slobodan Božić koji je tada bio predsjednik vijeća karlovačkog Okružnog suda
- Suđenja su bila moj posao i nisam imao nikakav poseban osjećaj. Loše je unositi emocije u sudački posao. Rasprava je tek počinjala i do kraja se mogla dogoditi i oslobađajuća presuda. Ali netko je morao suditi, to nije bilo ništa osobno. Iako sam i onda bio protivnik smrtne kazne - kazao je Božić.
U sudnici je tada bilo 200-tinjak ljudi, prisjetio se Božić. Optuženi se u sudnici primjereno vladao i iako mu publika nije bila sklona cijeli proces je protekao u apsolutnom muku jer je Božić imao autoritet.
Publika je pljeskala dok sam čitao presudu i to sam smatrao degutantnim. Smatrao sam da, prema ljudskim i Božjim zakonima, nitko nema pravo oduzeti život, da je svrha kažnjavanja resocijalizacija, a smrtna kazna je odmazda. Uvijek postoji mogućnost pogreške. Da je bilo samo nešto u njegovu korist, ja bih tu kaznu zamijenio kaznom od 20 godina zatvora, ali nije - prisjetio se tada nekadašnji sudac Kosić
- Noć prije, a on je strijeljan u pet ujutro, bio sam posve miran. Dugo sam već bio sudac. Ljudski me to pogubljenje nije uznemirilo - ispričao je Božić.
Sudac s najviše smrtnih presuda
Branko Košutić bio je jedan od najpoznatijih sudaca u bivšoj Jugoslaviji. Tijekom 32-godišnje sudačke karijere, Košutić je donio 11 smrtnih presuda, što je najviše od svih sudaca u bivšoj državi, a svojedobno je za Nacional kazao kako se suočavao sa najgorim zločincima i kako nimalo ne žali zbog svojih odluka.
Prvu smrtnu kaznu je dosudio još 1963. godine. Na pitanje kakav je osjećaj izreći smrtnu osudu rekao je:
- Jako neugodan, ne znam kome je teže, onome koji donosi odluku ili rodbini osuđenoga. Ni sam ne znam koliko sam se u tim slučajevima sedativa nagutao i proveo besanih noći. To je užasan osjećaj, a kada sam razgovarao s drugim sucima koji su donosili smrtne presude, vidio sam da su i oni proživljavali identičnu kalvariju. Teško je i napisati smrtnu presudu, a kamoli je obrazložiti pred osuđenikom i punom dvoranom.
Smaknuća u porastu
Prošle godine u svijetu je izvršeno najviše smrtnih kazni od 1990., objavio je Amnesty International ove godine. Najmanje 1634 ljudi smaknuto je prošle godine, a u Amnesty Internationalu smatraju da je broj vjerojatno i znatno veći s obzirom da nema podataka iz Kine gdje se smatra da je pogubljeno više tisuća ljudi. Tamo se podaci o smrtnoj kazni smatraju državnom tajnom, a Amnesty International drži da je ta zemlja "vodeći svjetski krvnik".
Na oba američka kontinenta SAD je jedina država koja provodi pogubljenja, iako njihov broj tijekom godina opada. Primjerice 2002. godine provedeno je 71 pogubljenje, 2010. godine 46 pogubljenja, 2011. godine 43, a 2015. pogubljeno je 28 osoba.