Pobijedio sam na natjecanju 'Amorova žlica' i jako sam ponosan na sebe, ali i na sve sudionike natjecanja. Napravio sam koktel nazvan 'Prijatelj' kojeg mi je pomogao osmisliti mentor Filip Lipnig, koktel majstor. U njega sam stavio viski, badem, limun i bitter. Jako sam zadovoljan i što da drugo kažem, idem dalje. Smišljam nove koktele, to mi se sviđa i želim u tome ostati – kaže nam Antonio Bošnjak, 20-godišnjak iz Vranjica pokraj Splita koji je početkom listopada sudjelovao na gastro natjecanju za osobe s invaliditetom.
Završio je Turističko-ugostiteljsku školu u Splitu, za konobara, igra nogomet u Hajdukovoj posebnoj sekciji koja je dio Special Power Leaguea. On je i kapetan svoje momčadi, bavi se i glazbom, plivanjem, nordijskim hodanjem, svira harmoniku, obožava motore, član je MK 'Svetinja', s ocem ide na moto partyje, a sada je dobio i svoj prvi posao pomoćnog konobara u restoranu Tingul u splitskoj Dujmovači.
Ništa mu nije teško, dapače, ima silnu volju i energiju, a činjenica da ima Down sindrom za njega, a posebno za njegove roditelje, nikad nije bila kočnica. Njegov otac Boris govori nam kako mu mnogi kažu: 'A tebi je lako, on ima blaži oblik'. Ali, nije to bilo baš tako.
- Antonio je imao teški oblik Down sindroma, prošao je operaciju, nije hodao, dugo je trebalo da progovori. Znate, svim roditeljima je to šok i imate onih koji se s tim teško nose i ne vjeruju iskreno u napredak svog djeteta, ali mi nismo bili ti roditelji. Supruga i ja brzo smo se sabrali i odlučili dati sve što možemo da ga integriramo u društvo. Lagao bih kad bi rekao da je bilo uvijek lako. Nije. Ali, za nas nije bilo odustajanja. Vukli smo ga sa sobom uvijek i svugdje, bez iznimke. I uspjeli smo izvući najbolje od njega i za njega. Antonio je dokaz da se uz puno volje, truda, posvećenosti i odricanja može napraviti puno za djecu s Down sindromom i općenito za djecu s teškoćama u razvoju – kaže nam tata Boris, čije lice pršti od ponosa na svog sina.
Našli smo se u restoranu u kojem je Antonio dobio posao, a nakon pobjede na 'Amorovoj žlici' to nije i jedina ponuda za posao koju je dobio.
- Imali smo još dvije ponude, ali već smo ovdje dogovorili. Restoran Tingul nam odgovara jer je blizu naše kuće pa može pješice na posao. Bitno je da ima radnu obavezu i da aktivno provodi dan. A radit će sve što se od njega bude tražilo, od pripremanja stolova, do posluživanja, aranžiranja, čišćenja. Jako je pedantan, soba mu je uredna kao da je apoteka, a njemu više znači pohvala da je nešto dobro odradio nego ne znam kakva plaća – kaže otac.
Antonio je, kada govorimo o gore spomenutom natjecanju, bio na kvalifikacijama organiziranim u crkvi Sv. Frane u Splitu, a njegov otac prisjeća se tog dana.
- Išao je tamo sa sestrom, i tamo su ga čekali svi sastojci koje je trebao, ali ne i led. Onda je nastala panika, nema leda. Trči časna sestra po led što imaju u kući, ali njemu je trebao onaj iz ledomata. Svećenik se hvata za glavu. Onda je kćer trčala po kafićima na rivi nabaviti led. Komisija je ocijenila koktel i otišla. Kvalifikacije su bile u pet gradova u Hrvatskoj. I nakon dva tjedna zovu nas da je Antonio u finalu koje se održava u Zagrebu. Bili smo oduševljeni. Tamo je radio koktel na 120 gostiju, među njima je bilo članova iz raznih ministarstava, veleposlanika, mnogi uglednici. Pripreme su trajale do tri poslijepodne, a onda se počelo raditi – kaže nam otac Boris. Kao nagradu za pobjedu, Antonio je išao na audijenciju kod pape Franje u Vatikan, na putovanje u Rim.
- Kod pape sam tražio blagoslov za moju obitelj i prijatelje, moja obitelj je puno napravila za mene. Rim je jako lijep grad, a imao sam čast papi Franji poljubiti i ruku – priča Antonio koji je umalo morao 'preskočiti' putovanje jer mu je napuknula osobna iskaznica. Nisu uspjeli napraviti novu u tako kratkom periodu, pa su ga poslali s napuknutom, ali problema na granici srećom, nije bilo. U klubu nogomet s njim igra i jedna djevojka iz Primoštena, a tko je ona pitamo našeg Antonija iako znamo da mu je to djevojka. Sramežljivo odgovara.
- A ona je Ana Jozić. Lipa mi je, draga mi je. Ona prodaje sladolede – odgovara nam Antonio.
- Pa je li to tvoja simpatija? – pitamo mi ponovno.
- Ona je kapetanova cura – ipak nam priznaje sa smiješkom. A Antonio je odličan kapetan svoje momčadi. Ekipa ga sluša, baš kao što slušaju i tatu Borisa koji je njihov trener.
- A tata je pravi trener. Malo je strog, a onda malo nije. A mi uvijek idemo pobijediti – kaže Antonio. Njegov otac otkriva nam kako je raditi s djecom s teškoćama u razvoju.
- Treniraju dva puta tjedno i iz uprave Hajduka su nam na dispoziciji ako nešto trebamo, iako je trebalo puno vremena da nađemo model koji će za sve dobro funkcionirati. U posebnoj sekciji imamo desetak djece koji putuju na turnire. Specijalna liga nekad je brojala četiri kluba, a sada ih ima deset. Kada se organiziraju turniri jako mi je važno da ima ekipa zdrave djece, jer je to nama jako bitno za integraciju, da zdrava djeca vide da oni s teškoćama nisu djeca od koje treba zazirati, izolirati ih ili im se ne daj Bože rugati. I svaki put, ali zaista svaki, takvi turniri završe s prekrasnim druženjem. To je ono najvažnije – kaže nam otac Boris koji ne može a da ne spomene sve one koji su mu na tom trnovitom putu pomogli, od Udruge za sindrom Down-21,Turističko-ugostiteljske škole gdje su se svi ponašali kao obitelj, do Centra za kreativno osposobljavanje osoba s invaliditetom UNUO, vlasnika restorana Bokeria i Bokamorre gdje je Antonio odradio praksu, kluba Hajduk...
Ističe nam kako centar UNUO iduće godine planira napraviti natjecanje za 57 natjecatelja iz cijele Europe za što se trenutačno prikupljaju sredstva, a potrebno im je 130 tisuća eura. A što se tiče nogometa, postoje naznake da će Special League poduprijeti i UEFA osnivanjem fundacije. Ali, pomalo, kaže nam Boris, važno da se pokrenulo. Ne treba njima silan novac, njima je kaže, važnije da ih nogometni savez podupre logistikom kad se ide na turnire.
A dok se otac bavi organizacijom i administracijom, Antonio razmišlja o nekim novim koktelima i kako bi mogao na svom novom radnom mjestu ugostiti djevojku i svoju obitelj.
- Samo želim da moj Antonio bude inspiracija roditeljima, jer roditelji su u ovakvim slučajevima ti koji trebaju srušiti vlastite barijere da bi mogli rušiti barijere svom djetetu – poručuje otac Boris.