Klempavi kapitalac od 250 kilograma otima se i skviči iz svega grla. Shvatio je što mu se sprema. Ne pomaže ritanje, ne pomaže dreka.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Ovo je kolinje, nije to ubijanje - govore nam četvorica kršnih muškaraca dok pokušavaju svladati uspaničenu svinju. Nemilosrdni su u tamnoplavim kombinezonima, maskirnim džemperima i gumenim čizmama. Zadatak moraju izvršiti. Roktanje je sve glasnije. Papci divlje lamataju po gnjecavu tlu. Drama doseže kulminaciju.
Najednom je sve utihnulo. Nisu prošle ni dvije minute, a prasac koji se do maloprije luđački batrgao po dvorištu beživotno je ležao u blatu. Muškarac s napola dogorjelom cigaretom u kutu usana polako je oštrio nož.
Gornji opis možda zvuči brutalno, i jest, ako niste ranije prisustvovali ovakvim scenama, ali zapravo je riječ o nečemu što se već stoljećima odvija u dvorištima diljem Hrvatske.
Posjetili smo Donji Klasnić, maleno selo pored Gline, kako bismo posvjedočili tradicionalnoj svinjokolji.
Od svinje do šunke
Tu, u maglovitoj Banovini, na imanju obitelji Radić ugostili su nas stari gazda Branko i sin Zoran. Pristali su pokazati nam kako u malenim domaćinstvima nastaju ukusne šunke, čvarci, kobasice i krvavice. Naime, svi ovi proizvodi u trgovinama izgledaju uredno i vakuumirano, ali prije postavljanja u izloge morali su proći kroz ovakav ili sličan proces.
Tri prasca platila su glavom dok smo bili tamo. Sva tri prošla su kroz ruke kršne četvorke s početka članka. Kao i nebrojeni ostali, koji su dosad stradali u maglovitim prosinačkim banovinijskim jutrima.
U Donjem Klasniću kolinje je obiteljski događaj, koliko god to nekome može čudno zazvučati.
Ritual počinje s prvim tracima zore. Obitelj i prijatelji okupljaju se već u šest sati. Čekaju ih domaćinova kava, zakuska i nezaobilazna šljivovica.
Probali smo je, sjajna je.
Kava, rakija, doručak.
Dok smo cmakali usnama i hvalili rakiju, oko nas se odvijala prava mala manufaktura. Svima su razdijeljene jasne zadaće, svaki član obitelji znao je što mu je činiti.
Kotlovi su užurbano zakuhavali vodu do vrenja, žene su trčale s kantama, a mladi gazda je dovezao veliki traktor.
Lovački pas je radoznalo treptao gledajući što se u to hladno jutro događa oko njega.
Dok su se prva djeca krmeljavih očiju još izvlačila iz toplih kreveta, u dvorištu je već sve bilo spremno. Došao je trenutak da pravi posao počne.
Izvlačenje nije jednostavno. Svinje su inteligentne životinje i znaju što im se sprema. Otimaju se, grče i glasno bore. Ako ste ikad prisustvovali klanju, znate o čemu govorimo.
Nasreću, Radići su se pobrinuli da sve brzo prođe. Svinje se po zakonu ubijaju elektrošokom, kako bi životinja minimalno patila. I zbilja, nije prošlo ni nekoliko minuta, a nesretni prasac već se rastao sa životom.
- Ajde, ljudi! Čuvaj! Pazi se! Pusti ga, neka umre na miru! Pusti da živci odrade svoje! - zapovijeda muškarac u tamnoplavome mantilu dok se nesretna svinja rita na tlu.
Mrtva je. Ali, kako kaže majstor, živci moraju odraditi svoje. Ubrzo i to završava te pred sobom imamo izvaljenih 250 kilograma budućih kobasica. Ovo je samo zadnji čin dugotrajnog i mukotrpnog procesa. Svinje se u obitelji Radić, kao i u mnogim drugim malim obiteljskim gospodarstvima, drže cijelu godinu. Hrani ih se, brine se o njima i priprema za ovaj dan. Isplati li se? Očito da. Možda ne zbog novca, nego zato što su ovi ljudi su ponosni na svoj domaći i kontrolirani proizvod.
Dlaku skida let lampa
Nakon što je prasac doslovno otegnuo papke, kreće daljnja obrada. Svinja se polaže u korito, a zatim je se zalijeva vrelom vodom kako bi se obarile dlake. Kako netko izvrne pušeću kantu ovdje, tako druga osoba skače s metalnim ribežom. Ono dlaka što ostane skida se let lampom. Nema puno priče, svatko zna što mu je činiti.
Kad svinja ostane potpuno glatka, mladi gazda dovozi traktor s velikom mehaničkom žlicom. Na njezinim rubovima su kuke kojima zahvaća stražnje papke i podiže je u zrak. Sad slijedi mesarski dio. Stari gazda Branko vadi nož. Prvo reže ispod njuške kako bi izvadio jezik. Onda ide veliki rez po sredini. Životinji vade utrobu. Gazda spretno manevrira među crijevima. Drob se vadi, dio ide u otpad koji se kasnije kuha i ostavlja za psa. Potom izvlači toplu jetru i pluća. Nastavlja rezati, pokušava napraviti dvije polovice. Tamo gdje ne ide nožem, ide sjekirom. Čovjek stariji od 60 godina vješto zamahuje i razdvaja životinju od četvrt tone na dva dijela.
'Svi smo mi mesari'
Kako izvadi organ ili odreže komad mesa, odmah ih prihvaća neki drugi član obitelji. Nose ih u garažu, gdje već čeka odred za trančiranje. Tamo se meso dalje komada i slaže. Jedna žena je zadužena za čvarke.
- Najvredniji dijelovi su vam šunke, kobasice, buđole, kulen, rebrica... Čvarci ostaju sa strane, kao naš specijalitet. Oni vam se rade od špeka. Postoje li različite vrste čvaraka? Postoje, ovisi o vrstama svinje. Autohtona pasmina ovdje je banijska šara. Postojala je dosad, ali je uništena. Kako je uništena? Izumrla! - kaže nam ona.
- Sve radimo za obitelj, ništa se ne prodaje - dodaje muškarac do nje.
S druge strane kuće žene peru crijeva za kobasice. Smiju se.
- U njih ide meso. Pa se suše. One tanje su za nekoliko dana suhe, a one deblje tek u veljači. Velika je razlika između ovih i industrijskih. U domaćim crijevima kobasice imaju puno sočniji okus - kažu nam dok voda iz crijeva ispire ostatke svinjske večere. Kako se čini, svi savršeno dobro znaju što rade. Ima li ovdje uopće mesara, pitamo onu kršnu četvorku.
- Svi smo mi mesari - dovikuje jedan, a ostala trojica prasnu u smijeh.
Domaćin Branko trlja ruke i smiješi se. Dok govori, para od kondenziranog zraka izlazi mu iz usta. Hladno je.
- Nisam mesar. Naučili su me drugi ljudi. Sami smo sve naučili - sretno nam kaže ponosni gazda, dok obitelj iza njega marljivo slaže pršute.