Bio sam očajan i zbunjen. Iste noći kad sam završio na ulici popio sam 20 tableta za spavanje. Ujutro se nisam mogao pomiriti s tim da sam živ. Dokopao sam se lovačkog noža i krenuo na brdo da si rezanjem žila oduzmem život. Odustao sam te onako gladan i prestrašen ušao u poslovnicu Erste banke na Jadranskom trgu s namjerom da insceniram oružanu pljačku, opisuje Dinko Zaharija (55) što je u kolovozu prošle godine učinio kako bi si osigurao mjesec dana smještaja i hrane u pritvoru.

- Nemaskiran sam uzeo broj i čekao desetak minuta. Čudno sam se osjećao, novac me nije zanimao iako je službenica kraj mene brojila stotine tisuća kuna. Samo sam želio u zatvor. Lažna pljačka bila mi je ulaznica za to - objašnjava Dinko.

Službenica na šalteru odgurnula mu je ruku i nož mu je ispao.

- Ukipio sam se, ali sam bio zadovoljan. Nitko nije stradao, nikom nisam ništa ukrao, a znao sam da te noći neću spavati vani. Mirno sam čekao policiju iako sam mogao pobjeći. Pustili su me nakon mjesec dana, sad čekam presudu - kaže ovaj rođeni Riječanin.

Život mu je obilježilo majčino “zaboravljanje” u riječkim jaslicama. Rastao je bez roditelja, u domovima i internatima, a čežnja za izgubljenom obitelji bila je golema. U 25. godini osnovao je obitelj i uz dvije kćeri nadoknadio propuštenu ljubav iz djetinjstva. Radio je kao konobar u Hrvatskoj i inozemstvu, no prije pet-šest godina počeo je kockati. To ga je dovelo do rastave i propadanja obitelji. Nakon izlaska iz pritvora završio je u riječkom Prihvatilištu za beskućnike.

- Šećući Korzom naišao sam na čovjeka koji je prodavao časopis o beskućništvu. Uputio me na prihvatilište gdje sam potom boravio dva mjeseca. Počeo sam i ja prodavati časopis da mogu pokriti minus na računu i ponešto uštedjeti. Sad sam podstanar. Presudu ću prihvatiti kakva god bude, a djelatnici sa šaltera banke ispričavam se za pretrpljeni strah - kaže.

Svoj život usporedio je s košarkom:

- Briljirao sam u igri, ali na kraju, pod košem, sve sam uprskao i promašio odlučujući koš za pobjedu.