Do prije mjesec dana primao sam 700 kuna socijalne pomoći. Ne znam zašto su mi to ukinuli kad nemam od čega živjeti, jada nam se Špiro Kovačević (94) iz Zemunika Gornjeg. 

Navodno je s unukom iz Srbije potpisao darovni ugovor. Špiro, kojega smo u gotovo posve pustom selu zatekli kod jednoga od susjeda, živi sam i napušten od svih. Sunčani nedjeljni dan iskoristio je za šetnju jer mu je dojadila samoća.

- Imao sam četvero djece. Dvije kćeri i sin su mi umrli. Živ je još samo sin koji je slijep. Svi su oni nakon rata otišli u Srbiju. Ja sam ostao tu. Nisam htio nigdje ići. Ni s kim od njih nit’ se čujem niti pitaju za mene. Nitko mi se ne javlja - kaže Špiro, koji je u Zemuniku bio poznat kao kovač. I danas u dvorištu njegove kuće stoji hrpa staroga željeza i raznoga alata.

- I danas zna susjedima nešto popraviti, alat ili slično. Ljudi mu daju koju kunu za to. I naši koji žive u Americi, Australiji ili Europi, kad preko ljeta dođu, daruju mu 50 ili 100 dolara ili eura - kaže nam jedan od susjeda.

Dodaje kako Špiro, unatoč poznim godinama, još sam kuha i peče kruh. A i u glavi je još bistar, osim što malo slabije čuje.

- Znali su mi reći, tamo u socijalnom, da sam trebao raditi u mladosti i zaraditi mirovinu, pa ne bih trebao tražiti pomoć. A ja im odgovaram da sam čitav život bio kovač i zemljoradnik. Što bi gospoda u gradu jela da im mi seljaci nismo prodavali hranu - tvrdi Špiro. 

Nada se da će se ipak naći neko rješenje te da neće morati ovisiti o drugima i njihovoj pomoći. Još kad bi u selu živjelo više stanovnika. U Špirinu zaseoku tek u pokojoj kući žive ljudi. Drugi su uglavnom raseljeni.