Već 26 godina živim dva usporedna života. Jedan je onaj normalan, kad ideš među ljude, radiš, kupuješ, pričaš..., a drugi je onaj koji živim u sebi, kad sam u mislima i u razgovoru sa svojim djetetom. Tijekom dana se bezbroj puta sjetim događaja i života koji smo imali prije rata.Jako mi nedostaje moje dijete i jako mi je teško živjeti sa saznanjem da ga nema. Puno puta me uhvati velika čežnja da ga vidim, da ga zagrlim, poljubim... A sve manje nade imam da ću ga ikad pronaći. Uvijek se pitam, ako i pronađem njegove kosti, a gdje su njegova kosa, njegove oči, srce, njegove ruke... Ne sjećam se kad sam prospavala cijelu noć. Imam osjećaj da sam stalno u mislima s njim. A onda, kad ga nekad sanjam, pa kad se ujutro probudim, mrzim samu sebe što sam se probudila, jer taj san je prestao, tiho i kroz suze pričala nam je 2018. godine Marija Šestan (71), Vukovarka koja živi u Vinkovcima i koja traži sina Tomislava, branitelja Vukovara, nestalog nakon pada grada. Imao je tad samo 21 godinu.

POGLEDAJTE VIDEO

- Tražim ga dulje nego što je uopće živio - dodaje Marija, koja s tugom gleda sinovljeve vršnjake, njihove obitelji i djecu te se pita kakav bi život imao njezin sin da je ostao živ.

Osim Tomislava, Marija ima i mlađeg sina Hrvoja. Suprug Ivan poginuo je u prometnoj nesreći 1978. godine i od tada je Marija živjela sama sa sinovima u Borovu naselju.

- U početku je bilo teško, ali smo si uspjeli nekako organizirati život. Uzajamno smo si pomagali, zajedno rješavali probleme, jako se povezali. Tomislav je završio Elektrotehničku školu, bavio se i nogometom, a mlađi sin Hrvoje je te 1991. godine završavao Građevinsku školu. Tomislav je 1990. odslužio vojni rok u bivšoj vojsci i htio upisati Višu prometnu školu u Osijeku. No zaratilo se i nije uspio. Nakon ubojstva policajaca u Borovu Selu, dečki iz Borova naselja organizirali su se za čuvanje uličnih straža. Jednoga dana pozvali su i Tomislava. Pristao je.

- Nisam htjela da ide, bojala sam se, ali sam mu samo rekla da se čuva i bude oprezan. Oformili su grupu koju su nazvali 'Turbo'. Dobio je oružje i stalni položaj u Slavonskoj ulici, ulici malo dalje od naše - prisjeća se Marija, koja je od početka napada na Vukovar gotovo živjela u podrumu s majkom. Tomislav i njegovi dečki dolazili su povremeno kako bi se presvukli, oprali, nešto pojeli i odnijeli vode. Odlučila je ostati kod kuće sa sinovima. A onda je došao taj kobni 16. listopad 1991.

- Prilikom odlaska na položaj, mlađeg sina Hrvoja ranila je granata. Previli su ga u bolnici i dovezli kući. Tomislav je odmah došao vidjeti brata. No brzo je morao nazad. Bila je noć, krenuo je iza kuće, kroz kukuruze prema svojem položaju, a ja sam pošla za njim. Nešto me je tjeralo k njemu. Nisam htjela da ide sam. No on se okrenuo, poljubio me i rekao: "Lakše ću ja sam mama, idi ti doma". I otišao je - opet je zaplakala Marija još osjećajući posljednji sinov poljubac na obrazu. U noći 13. studenoga svi koji su bili u podrumima obaviješteni su da su četnici počeli ulaziti u grad i da se moraju povući u veliki podrum tvornice Borovo. Marija, njezina majka, Hrvoje, ali i preostale žene te djeca su iz ulice krenuli pješice prema tvornici, kroz mrkli mrak i ruševine zgrada.

- Sina sam zadnji puta vidjela 18. studenog, ali je istog dana otišao u Borovo Commerce. Dva dana kasnije saznali smo da je Borovo Commerce zapaljen, granatiran i urušen. Nisam znala što se dogodilo s Tomislavom. Da užas bude gori, i Hrvoja su strpali u neki autobus i odvezli. Ostala sam bez svoje djece - prisjeća se Marija kobnih dana u Vukovaru. Mjesec dana nije znala gdje su joj sinovi ni jesu li živi. Hrvoja su odvezli u logor u Begejce, u kojemu je bio mjesec dana, nakon čega je razmijenjen. Tomislav je s ostalim civilima i braniteljima, izveden iz Borovo Commerca nakon što su u njega ušli četnici i JNA.

- Od jednog mladića koji je tad bio s mojim sinom saznala sam da su stajali na cesti ispred Commerca, kad je do Tomislava došao jedan u uniformi. Uhvatio ga je za rame, pitao kako se zove i izdvojio ga. No više od toga mi nije znao reći jer je otišao dalje.Tek 2006. godine jedne mi je gospođa rekla da joj je upravo moj sin, po naređenju tog četnika koji ga je izdvojio, morao pomoći da uđe u autobus. Bila je ranjena i nije mogla hodati. Unio ju je, posjeo na sjedalo i sjeo iza nje - niže Marija. Kad su, kaže, došli do škole u Borovu Selu, morao ju je iznijeti iz autobusa i posjesti na stolicu.

- U tom kratkom trenutku Tomislav je skinuo sat sa svoje ruke, stavio njoj u ruke i rekao: 'Ovo je sat moje majke, vi ćete ga sačuvati'. Došla su dvojica četnika u uniformi i odveli ga. Nakon toga je nestao - s bolom u glasu prepričava Marija posljednje trenutke života svojega sina.

- Sve ove godine nosim crninu i nosit ću je dokle god sam živa. To je moja odluka i moja pokora za njega. I ne znam dokle ću tražiti. Smatram svojom zadaćom pronaći ga, otkriti gdje je završio i pokopati ga - kaže Marija.