Povod za razgovor s Draganom Velikićem je zagrebačko izdanje njegova posljednjeg romana “Adresa”(Meandarmedia, 2019.).

U podnaslovu stoji “beogradski roman” i da, Beograd “igra” u romanu, ali u velikićevskom fokusu to podrazumijeva dublju igru  identiteta: privatne introspekcije, ali i političke povijesti grada, Srbije, Jugoslavije, prljavih epizoda ratne historije i njihovih mutnih refleksija na koje nas je domaća historiografija, uglavnom, navikla.

Prije “Adrese” Velkić objavio je deset romana, tri knjige priča, monografiju “Pula – grad interval” (u koautorstvu s Igorom Zirojevićem i Paolom Orlić), šest knjiga eseja i duodramu “Montevideo”.

Šira javnost svakako zna da je Velikić dvostruki dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine ( “Ruski prozor” i “Islednik”) ali i da je odrastanjem vezan uz Pulu, grad koji je, makar kratkim motivom, sveprisutan u njegovoj prozi. Razgovaramo, dakle, o romanu što je otvorio bolnu točku suvremenog trenutka Srbije, a time mnogo dalje i šire.

Express: Na prekretnici vlastitog života protagonist vašeg romana “Adresa”, dokumentarist u beogradskome Muzeju pošte Vladan Todorović, shvaća da je identitet njegove adrese neraskidivo vezan uz bogati kontekst zavičaja, odnosno grada. Grad pounutruje protagonista, ne biva drugačije. Todorović tako od običnog tipa nesigurnog u svaki detalj svoje dotadašnje građanske egzistencije postaje prosvijećena figura. Drugim riječima, neosviještenost tupih građanskih života vodi u - ništa? “Adresa”u tom smislu djeluje detonativno: što može (ili mora?) pokrenuti uspavanu tektoniku građanskih egzistencija?

Vladan Todorović nije paradigma građanstva, kako vaše pitanje, rekao bih, implicira. On je jedan čovjek, priča za sebe. Kasno sazrijevanje i potraga za identitetom. Čemu je prethodilo izbjegavanje suočavanja, izbjegavanje bavljenja sobom. Učinilo mu se da je lakše baviti se gradom, skupljati nasumične isječke u oholom uvjerenju da se grad može uhvatiti u mrežu. A grad na svakom uglu razjapljuje čeljusti svojih života, jer grad je život i onda kada je smrt, a život je ono pred čim se taj dokumentarista povlači. Upoznati grad sa svim njegovim slojevima, tajnim pretincima povijesti i katakombama, neobilježenim humkama i nezabilježenim tragovima različitih DNK, a ne moći upoznati sebe, pa to je prilično naivno od strane tog Vladana. Ipak, tim obrnutim putem, on stiže do svoje adrese, a preko adrese i do sebe. Taj grad, takav kakav je, sa svim svojim manama, i taj Vladan, također takav kakav je, ukrstili su se u jednoj točki, točki oslonca.

Express: I kao čitatelji i kao građani osjetljivi smo na granicu dociranja i/ili moraliziranja zajedničke političke povijesti. Umorni od revizionizma historije kojoj smo izloženi, nalazimo lucidnim ključ vašega protagonista: materijalne činjenice nisu dovoljne, literatura političkoj povijesti donosi uvjerenje o skladu “izgubljenih” identiteta? Dokumentarna građa, iako svima dostupna, ostaje neuvjerljiva? Povijest svakodnevice duboko je kodirana u književnosti, prije svega? Koji bi, zapravo, bio ključ borbe protiv revizionizma političke povijesti grada, ovih prostora? 

Davno sam prestao da obraćam pažnju na službene interpretacije i da im vjerujem. To o čemu govorite, što tako precizno uočavate, ipak, kada ga ogolimo, svodi se na banalnu, šibicarsku matematiku šumskih secikesa. Na tu vrstu provokacija odgovaram kolumnama u NIN-u, a u romanima se obračunavam sa sobom. E sad, kad vam politika doslovno razruje trotoar ispred kuće, ukine Glavnu željezničku stanicu, preko noći sruši čitavu jednu ulicu - što se u Beogradu dogodilo u četvrti Savamala u noći 25. travnja 2016. godine, i tokom nekoliko sati, koliko su trajali “građevinski radovi” koje su obavljale do danas nepoznate osoba sa fantomkama, policija i čitav državni aparat budu nedostupni za građane, na poziciji “stand by” - dakle, kada vam je mjesecima otežano ono bazično, svakodnevno kretanje, ne možete se praviti da sve to ne vidite. Inicijalno nenamjerno, u “Adresi” sam na kraju ostavio zapis o jednom vremenu, o konkretnoj godini 2018. u Beogradu. Jednostavno nisam više bio u stanju da se opirem uplivu svakodnevice u svaku poru naših života. Tu povijest, ako se roman bude čitao u budućnosti, neće biti moguće revidirati. Udžbenici se mijenjaju, jednim potezom pera trenutne političke varijante, školski programi također, međutim, literatura ostavlja dublje tragove. A i to što sam nazvao politikom, mislim da treba staviti u navodnike. Prigrabiti vlast isključivo zbog osobne koristi, voditi se bezumnom pohlepom i u tome se oslanjati na najgori mogući ološ, voditi državu kao kartel, to se teško može nazvati politikom.

*Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 14. kolovoza