Zdravko Runtas (56) iz Samobora po struci je mesar i cijeli je život radio s mesom. Prošao je sve, od klaonice preko proizvodnog pogona do prodaje, a danas je vlasnik vlastitog proizvodnog pogona koji se pretvorio u obiteljski posao.
- Od našeg mesa najbolje se prodaju ramsteki, bifteki i but, to ljudi najviše vole, ali ide i sve ostalo. Prije četiri godine imali smo stagnaciju, ali zadnje dvije rast nam je na godišnjoj razini oko 30 posto. Volim svoj posao, ali žao mi je što danas više nema pravih majstora mesara koji su poput mene morali učiti sve - priča Zdravko Runtas (56) uvodeći nas u svoj proizvodni pogon od 6.000 četvornih metara u Otruševcu kraj Bregane.
Kad je tek počeo karijeru imao je drugačije planove
Zapošljava 60 ljudi i ima devet prodajnih mjesta.
- Htio sam popravljati televizore i hladnjake te imati svoj servis. Čak sam se upisao u školu Rade Končar, no tijekom ljeta roditelji su mi rekli da misle kako bi bilo bolje da sam mesar jer u obitelji nemamo mesara. I tako sam se upisao u četverogodišnju strukovnu školu u Zagrebu i postao mesar – prisjeća se Runtas.
Priznaje kako mu je u početku bilo iznimno teško, jer je uz nastavu svaki dan imao praksu, a njegova je počela u klaonici. Ondje je bio tri mjeseca i kaže da mu nije bilo jednostavno gledati patnju životinja oko sebe, ali ponešto je znao o klanju jer je njegova obitelj uzgajala svinje i svake godine su imali kolinje te je aktivno sudjelovao.
- Ljudi misle da mesari ne vole životinje, a to nije točno. Osobno jako volim životinje, imam konje, kokoši, sedam mačaka i tri psa te 30 ovaca. Počeo sam s pet ovaca kako bi brstile travu, no eto, sad sam dogurao do 30 baš zato što ne mogu doma zaklati niti jednu životinju. Ako se mora zaklati, onda zovem nekoga izvana. Sam to nikad ne bih mogao. Meso koje dobivamo za proizvodnju pak nisu kućni ljubimci i riječ je o životinjama koje su namijenjene za ljudsku prehranu, pa je i to velika razlika – objašnjava on.
'Pravi mesar mora znati sve'
Radio je i u proizvodnji kobasica u velikim pogonima te u rasjekaoni gdje se trančira meso, a zatim u prodaji.
- Pravi mesar mora znati sve, znači od štale, usmrćivanja životinje preko obrade mesa, trančiranja i pripreme za prodaju. Isto tako moramo pomalo biti i kuhari kako bismo znali koje je meso dobro za pripremu kojeg jela. Posao uključuje i rano ustajanje. Više od 27 godina ustajao sam u 3.15 ujutro kako bih stigao pripremiti meso i poslati ga u distribuciju. Iako još imamo smjene u pola četiri, danas je taj posao puno lakši i elegantniji nego ranije. Čak ni u klaonicama nije brutalno kao prije. Nekad su životinje ubijali sjekirama, danas imaju automatske pištolje za omamljivanje - kaže mesar.
- Klanje je također industrijalizirano. Nema dizanja teškog tereta ni polovica koje se tegle na leđima, sve se radi strojno, no oduvijek sam sanjao o tome da jednog dana napravim vlastitu hrenovku i tirolsku kobasicu po vlastitoj recepturi. I uspio sam – smije se on navodeći kako ima više od 50 artikala u prodaji.
Tvrta mi se zove po sinovima: Igomat
Kupuje isključivo domaće meso koje dolazi u polovicama ili manjim komadima, a zatim ga mesari u proizvodnji pripremaju za trgovinu ili za preradu. Do prije godinu dana osobno je s mesarima radio na pripremi i preradi mesa, a tvrdi kako kupuje isključivo domaće meso od provjerenih proizvođača. - To je temelj našeg posla u kojem rade i moja supruga te naši sinovi. Upravo sam po njima nazvao tvrtku. Sinovi su mi Igor i Matija, pa se tvrtka zove Igomat. Jedan je mesar, a drugi ekonomist – ponosan je on.
Tijekom rata priključio se braniteljima, a nakon Oluje odlučio je postati sam svoj gazda. Posudio je novac i otvorio prvi pogon.
- Ljudi misle da je sve to jako jednostavno, ali puno sam radio. Tek sam nakon pet godina uspio vratiti dugove i kupiti svoj prvi novi auto. Do tada sam uvijek vozio stara vozila, a onda sam si priuštio novog novcatog Passata. Uvijek smo težili napretku, pa smo tako prije pet godina počeli sa pripremom dokumentacije da sve uskladimo s propisima EU, dobili smo novac iz EU fondova i napravili dodatne pogone - priča mesar.
'Država nam nije pomogla, nismo nikad dobili ni lipe'
- Država nam nije pomogla, ali zato imamo česte inspekcije. Kod nas je kao u apoteci, a imam posebno zaposlenog čovjeka kojem je zadaća pratiti meso. Kad kupite u bilo kojoj našoj mesnici komad mesa, točno se zna od koje je životinje došao, kad je životinja zaklana, koliko je trajanje mesa i slično. Jako pazimo na standarde – pokazuje on prostore u kojima rade njegovi zaposlenici. Priznaje i kako je teško nositi se s konkurencijom jeftinijeg mesa iz uvoza kojim je hrvatsko tržište preplavljeno.
- Svaki kupac odmah po cijeni može znati je li meso domaće ili ne. Što je meso jeftinije, veća je vjerojatnost da dolazi iz Danske ili čak Brazila. U Hrvatskoj je stočarstvo gotovo uništeno, pa mislim da potrošači jedu nekvalitetno meso iz uvoza – priča on. Objašnjava ipak da postoje kupci koji si mogu priuštiti kvalitetu i upravo na tome inzistiraju.
- Naše hrenovke rade se od teletine, u jegeru imate vidljive komade mesa, nema mljevenih smjesa, a kad kupujemo začine, uvijek uzimamo domaći češnjak. Naši proizvodi su osvajali brojne nagrade, a perjanice su nam samoborska, crna i riđa paleta na čijem su vrhu trajne salame, uključujući salamu od crne slavonske svinje te konjetine. Zato imamo skuplju robu nego drugi, no to je roba prve klase – objasnio je Runtas.
Osobno, kaže, nije ovisnik o mesu i rado će pojesti kelj, a najdraži komadi mesa su mu kuhana teletina i junetina, ramstek. Ljudi ga često mole za savjet kakvo meso da uzmu za koju priliku, a kad su u pitanju veće svečanosti poput svadbi, pojedinci kupuju i po 100 kila mesa. Sretan je, kaže, što je uspio postići što je htio u životu, a raduje ga i da jednog dana kad ode u mirovinu ima tko nastaviti posao koji je pokrenuo.