Stota obljetnica rođenja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pod čijim je vodstvom stvorena suverena, samostalna i međunarodno priznata hrvatska država, navršava se u subotu, 14. svibnja.
Tuđman je rođen 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću. Sudjelovao je u partizanskom pokretu pa početkom 1945. sa činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije.
Radio je i u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
Zbog stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s vlastima pa je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta i smijenjen s mjesta direktora Instituta te prisilno umirovljen.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, uhićen je u siječnju 1972. i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora. Kazna mu je na intervenciju Miroslava Krleže smanjena na devet mjeseci.
Zbog intervjua zapadnim medijima u kojem je zagovarao pluralističku demokraciju, uslijedio je 1981. opet sudski progon. Uhićen je i osuđen na tri godine zatvora.
Kad je 1989. u Jugoslaviji dopušten pluralizam, Tuđman na tribini Društva književnika Hrvatske iznosi Prednacrt programskih osnova HDZ-a, a 17. lipnja na osnivačkoj skupštini HDZ-a izabran je za predsjednika stranke.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. i pobjede HDZ-a u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske.
U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, 1992. i 1997. godine. Predsjednički mandati obilježeni su agresijom na Hrvatsku, međunarodnim priznanjem u siječnju 1992., Domovinskim ratom i razdobljem mirne reintegracije te učvršćivanjem međunarodnog položaja Hrvatske.
Kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. te vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja u kojima su 1995. oslobođena okupirana područja.
Godine 1995. bio je supotpisnik Daytonskog sporazuma, kojim je uspostavljen mir u BiH, a kad je 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u hrvatski državno-pravni sustav, ostvarene su njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Franjo Tuđman umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu.
Povjesničari o Tuđmanu: inicijator Hrvatskog proljeća, državničke vrline, organizacijske i sposobnosti predviđanja događaja, kreator vanjske politike
U njemu, navodi Mihaljević, Mišković govori o pojavi nacionalizma i nacionalnog pokreta u Hrvatskoj te kao glavne inicijatore i pokretače cijeloga procesa i pokreta navodi Većeslava Holjevca i Franju Tuđmana.
Povjesničar Ivan Tepeš ističe Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika Hrvatske, a posebno izdvaja njegov put u SAD 1966., kada je prvi puta došao u osobni kontakt sa širim krugom hrvatskih političkih emigranata.
- Tada je emigracija shvatila da je Tuđman, bez obzira na to što je komunist, jako nacionalno opredijeljen. To je u emigraciji podgrijalo tezu da je bitno, bez obzira na uređenje, stvoriti neovisnu Hrvatsku te da Tuđman razmišlja na taj način. Veza koju je tada stvorio s iseljeništvom gradila se i rasla, što je kulminiralo potkraj 80-ih godina kad ga ono u velikom dijelu prihvaća kao vođu - ocjenjuje Tepeš.
Domagoj Knežević s Hrvatskoga instituta za povijest naglašava Tuđmanove organizacijske sposobnosti. Dok su njegovi oponenti vodili razgovore o tomu što bi trebalo činiti, HDZ je praktično već bio ustrojen, kaže Knežević dodajući da je HDZ u prve višestranačke izbore u Hrvatskoj ušao s razgranatom mrežom na lokalnoj razini.
Po riječima povjesničara Ivana Radoša iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) Tuđman je u nepovoljnim međunarodnim okolnostima, od proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. sve do međunarodnoga priznanja, pažljivo i promišljeno djelovao. Bio je glavni kreator hrvatske vanjske politike, koja se provodila u skladu sa strateškim ciljevima: zadobiti naklonost međunarodne zajednice, najprije za ideju samostalne Hrvatske, potom za međunarodno priznanje te za teritorijalnu cjelovitost hrvatske države.
U tom razdoblju, ocjenjuje Radoš, došla je do izražaja sva njegova mudrost i promišljenost kao povjesničara i intelektualca jer je na temelju svojih povijesnih istraživanja i razmatranja mogao anticipirati i predvidjeti određene događaje.
Naglašava da je Tuđman htio zaštititi Hrvate izvan Hrvatske, ali je svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne. Opstojnost Hrvata na području povijesne 'Turske Hrvatske', odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom, dodao je Nazor.