Ivka Mihaljević (73) iz Antina za Petra se udala 1960. godine. Tada je imala svega 16 godina, no brak im, je kaže, bio prekrasan.
Živjeli su u ljubavi i slozi a tako su odgajali i četiri sina: Vladu (54), blizance Stjepana i Adama (50), te Zlatka (49). Petar je bio izučeni majstor i radio u Osijeku, potom u Vinkovcima. Što bi očima vidio, umio je rukama izraditi. A onda je ‘91. rat uništio njihove živote.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Supruga Petra zadnji puta sam vidjela 29.09. 1991. kada je palo naše selo Antin.
Zadnje suprugove riječi
U njega su ušli naoružani četnici i odvajali žene od muškaraca. Sinovi su mi bili na ratištu, a zadnje suprugove riječi bile su: Ne boj se, svi ćemo se mi vratiti. A eto, nema ga do dana današnjeg – s uzdahom priča Ivka. Došavši u Veliku Goricu kao prognanica, obilazila je vrata svih institucija, no nikakvu službenu informaciju o suprugu nikada nije dobila.
- Kontaktirala sam Crveni križ čim su krenule razmjene, i nije bilo razmjene na kojoj nisam bila. Nosila sam Petrovu sliku, gušila se u plaču, ispitivala je li ga netko vidio. Uvijek sam dobivala isti odgovor- da ga nitko nije vidio. Pisala sam čak i poznanicima Srbima znaju li sudbinu mog muža. No tko ga je odveo i kako, nikada nisam saznala- kroz suze govori Ivka. Priznaje da joj je život bio jako težak. Brinula se i skrbila za svoje sinove nastojeći im biti i majka i otac. Slomljena srca u grčevitu traženju nestalog supruga, Ivka 2000. godine doživljava još jednu veliku tragediju. Sin Stjepan umro je od moždanog udara i to 10 dana prije no što mu se rodila kćerkica Marijeta.
- On nikada nije bio bolestan. Skinuo se iz vojske 2000. i zaposlio kao kondukter. Koji mjesec kasnije, samo ga je zaboljela glava, završio je u bolnici i nakon sedam dana umro – plače Ivka. Često odlazi na grob sina u Osijeku i tada, kaže, sjedne na mramornu ploču i priča s njim. Priznaje da joj je jako teško i da bi željela da se njezin suprug nađe. Da ne mora paliti svijeće pred nekim spomenicima ili na sinovom grobu.
Užasna bol
Iako uživam u svoje četiri unučice, te sinovima, ja se često sakrijem i plačem, rekla nam je Ivka.
"Nemam gdje kleknuti"
- Upalim svijeću, platim i misu, ali nemam gdje kleknuti i pomoliti se. Mislim da su ga četnici mučili i ubili - pripovijeda Ivka. Preko zime je na zagrebačkoj adresi, no čim granu prve zrake sunca, Ivka odlazi u svoju kuću u Antinu. Iako je bila razrušena, uspjela ju je obnoviti, a kad je tamo osjeća supruga i sina.
Život u neznanju
- Znam da moj muž osjeća da nije zaboravljen. I da ga i dalje tražim. Ali, ne razumijem samo te ljude koji su naudili njemu i mnogima drugima, zar ih ne peče savjest što nikome nisu ispričali istinu? Ne osjećam nikakvu mržnju. Kada bi netko od Srba došao i rekao mi gdje su kosti moga supruga ja bih mu rekla: Hvala, neka te Bog blagoslovi. A ovako, mogu samo i dalje nagađati i živjeti u neznaju – kaže Ivka.