'Razmislimo o eutanaziji', bilo je pismo koje je Alenka Čurin Janžeković prije nekoliko godina, umirovljena ravnateljica i učiteljica uputila liječnicima, javnosti i slovenskoj vladi nakon čega su je upoznali mnogi diljem Balkana. Imala je samo jednu želju – otići s ovoga svijeta dostojanstveno. U svojoj knjizi "Sam Bog bi to trebao pročitati" opisala je detaljno svoj život, a sam naziv knjige nije imao veze s njezinim zdravstvenim stanjem. Naime, u osnovnoj školi imala je učitelja koji je jednom prokomentirao njezin rukopis riječima: "Sam Bog bi to trebao pročitati" Ta rečenica je na svoj način obilježila njezin život pa se onda našla i na koricama njezine životne priče.
Alenka je voljela pričati o svojoj mladosti. Smješkala bi se na pitanja o sretnom djetinjstvu. Mnogi su joj, govorila je, zamjerali što ga je opisivala previše romantično, no Alenka je tvrdila: "Takva ga se sjećam."
Odrasla je uz roditelje pune ljubavi i sestru kojoj je također dijagnosticirana bolest koja polako nagriza hrskavicu. Morquiov sindrom - polisaharoza IV zahvaća zglobove, kosti i hrskavicu koji se raspadaju, a osoba trpi strahovite bolove. Od devete godine pila je lijekove protiv bolova.
Roditelji su prvo primijetili oblik nogu, ravne tabane, zakrivljenu kralježnicu. Tada još bolova nije bilo. I Alenkina sestra Nevenka imala je istu dijagnozu, a ustanovili su im je liječnici u Zagrebu 1969. godine. Sestra Nevenka počela je razmišljati o dostojanstvenoj smrti dok je, radeći kao novinarka, istraživala domove za starije osobe. Ubrzo su oboje znale da ne žele umrijeti na krevetu.
Unatoč bolesti, i Alenka i Nevenka su se profesionalno ostvarile. Alenka se s velikim osmijehom prisjećala svojih učiteljskih dana. Od malena je znala da želi podučavati. Odlučila je da neće imati vlastitu djecu puno prije nego je upoznala supruga Marijana. S njime je dijelila sve pa i svoj posljednji izdisaj. Upoznali su se na stepenicama, u prolazu...a Alenka je pričala novinarima kroz smijeh da se toga ni ne sjeća. Priznala je da je 'padala' na policijske uniforme, ali nije tražila muža.
Iako nije imala svoju djecu, ljubav, pažnju i znanje prenosila je školarcima. Govorila bi da su sve to bila i njezina dječica. Marijanovi kćer obožavala je kao svoju, a s njezinom obitelji dijelili su dom.
Ono što ju je konačno uvjerilo da svaka osoba zaslužuje dostojanstvenu smrt bilo je promatranje njezine majke u posljednjim danima života. Preminula je bila u staračkom domu, gdje je provela posljednje tri godine svog života. Alenka se bila izborila da liječnik pristane dati majci lijekove protiv bolova koje štićenici ne dobivaju kod kuće jer se mogu dati samo u bolnicama. Liječnik joj je dao tablete protiv bolova za tjedan dana. Toliko joj je majka tada i poživjela.
- Moram reći, stvarno, moram reći da sam bila iznimno sretna što se nisu 'zakomplicirali' liječnici u domu. To spada u palijativnu skrb. Ovo bi trebali dobiti svi koji su bolovali u Domu za starije i nemoćne – rekla je Čurin Janžeković 2021. za slovenski Ptujinfo.
Nakon majčine smrti godinama je razmišljala o dostojanstvenom odlasku na vječni počinak. Sjedila je za ručkom kad je osjetila da nešto nije u redu s nogom. Utvrdili su da je nogu pet godina izjedala bakterija. Prvo su je liječili antibioticima. Krenule su operacije kuka, bedrene kosti, koljena...
Prvi kontakt sa švicarskim Dignitasom i s njihovim konceptom vođenog samoubojstva imala je 2011. godine. Nakon operacije 2017. godine, kada su boli bile nesnosne i kada je bila nepokretna, odlučila je da će dostojanstveno otići. U roku od godinu dana dobila je zeleno svjetlo i liječnika koji će joj propisati koktel. Sakupila je nemali novac. Više od 10 tisuća švicarskih franaka, više od 60 tisuća kuna, i čuva ih spremne da plati posljednje putovanje. Kao što su pokojnicima u staroj Grčkoj stavljali novčiće na oči da Haronu plate prijevoz preko rijeke do svijeta mrtvih, tako je i Alenka pripremila novac za put na drugi svijet.
Prije no što se konačno odlučila na odlazak pola godine je prikupljala potrebnu dokumentaciju jer dio dokumenata nije smio biti stariji od 6 mjeseci. Ondje je morala doći u svjesnom stanju dovoljno sposobna da sama popije posljednji koktel lijekova. Prema švicarskom zakonu, radi se samo o potpomognutom samoubojstvu. To jednostavno znači da liječnik miješa koktel, a pacijent ga sam pije.
Tri dana prije nego je što popila koktel i zauvijek zaspala slovenski Navdihni.me objavio je njezin posljednji intervju. Ovo je dio njezinih posljednjih misli...
Alenka, zašto nam je tako teško govoriti o smrti?
Da, mislim da je smrt još uvijek tabu tema u našoj zemlji i da se oko nje postavlja previše pitanja. Razgovor o njoj radije preskačemo. Bio sam tamo kad mi je majka umirala. Moja sestra, koju je pogodila ista dijagnoza kao i mene, trpi neizdržive bolove. Uložila je i puno truda prije odlaska. Puno smo razgovarali o eutanaziji i ja sam se pri punoj svijesti odlučio na to. Žao mi je što to nisam doživjela ovdje. Moja priča je postala javna kada sam napisala i poslala otvoreno pismo o eutanaziji Slovenskom liječničkom zboru, Liječničkoj zbornici Slovenije i Ustavnom sudu. Učlanila sam se u Srebrnu nit, udrugu za dostojanstvenu starost. Sudjelovala je u borbi za legalizaciju eutanazije, ali ja nažalost jedva čekam da se to dogodi kod nas.
Predsjednica udruge Srebrna nit, Biserka Marolt Meden, kaže da je zakon napisan, a u ožujku će građani biti zamoljeni da ga potpišu, odnosno da ga podrže. Hoćeš li moći potpisati ili nas napuštaš prije toga?
Odlazim prije nego što sam uspjela potpisati ovaj prijedlog, ali moj suprug Marjan će ga sigurno potpisati, a s njim, nadam se, i svi koji podržavaju ovaj zakon. Zapravo, ne vidim razloga zašto to itko ne bi potpisao, jer se radi o ozakonjenju ostvarivanja prava onih koji bi o eutanaziji odlučivali. Dakle, nije ni potrebno biti navijač, dovoljno je da razmišljate na takav način da ne želite oduzeti tu mogućnost svima koji bi to kad-tad htjeli istaknuti kao svoje pravo.
U Nizozemskoj, gdje je ovo pravo na eutanaziju već prisutno i legalno, 5 posto svih umrlih godišnje odlučuje se na ovu vrstu smrti. To znači da na godišnjoj razini ovaj postotak stanovništva trpi nesnosne bolove i zbog toga podnosi zahtjev, ispunjava sve obrasce, vadi sve potvrde i čeka odobrenje?
Da, pogledaj. Često čujete da je najljepša smrt ona koju doživite tako što zaspite i nikad se ne probudite. Moglo bi se reći da tako lijepu smrt zapravo svi žele. Potrebno je puno rada da se proces odobri ili dobije zeleno svjetlo. Ovo nije samo odluka o prekidu života, koje bi se možda zasitili. Obrasci, pregledi, analize, razgovori, nalazi, istrage, potvrde, sve to i što još treba prije nego dobijete zeleno svjetlo. Sama činjenica da pacijent ima mogućnost zatražiti ovakvu pomoć u umiranju predstavlja svojevrsno olakšanje. Od tih 5 posto koje spominjete, svi oni nemaju niti koristi od eutanazije, ali jednog dana mirno zaspu. Radi se o pripremi te mogućnosti za dan kada će vas bolest stisnuti u kut i kada doista više nećete moći podnijeti bol.
Što se vas tiče, mirni ste sa svojom odlukom. Što je s ljudima oko vas?
Iskreno se veselim i već sam nekoliko puta odgađala ovo putovanje, također zbog želje da eutanaziju mogu obaviti kod kuće u Sloveniji, ali sad stvarno više ne mogu čekati. Opet sam u fazi kada bih trebao ići pod nož, ali obećao sam sebi da više neću ići. Bolovi su sve jači. Ljudi me često pitaju zašto želim otići kad imam tako dobar život. Ja ih razumijem. Nitko osim mene i Marjana ne zna kakav je zapravo moj dan. Moja pomoćnica Karmen zna veći dio dana, a samo pogledom prepoznaje moje stanje. Za takve događaje, kao što je predstavljanje moje knjige, pripremam se i potkrepljujem tabletama protiv bolova, ali u jednom trenutku počnu popuštati. Zato volim reći da je istina da imam lijep život, ali ne želim ga živjeti u bolovima. Imam divnog muža koji je spreman učiniti sve za mene, ali uvijek smo se slagali da će taj trenutak doći.
Suprug Marijan četiri desetljeća bio joj je bezuvjetna potpora. Sam je rekao da bi najradije da zajedno odu na drugi svijet no njemu to Švicarska ne bi dozvolila jer nije teško bolestan. A kako je smogao snage ispratiti na vječni počinak svoju ljubav života opisao je riječima: "Ljubav nije sebična i ne mogu biti egoist da je zadržim samo za sebe i svoju ljubav. Uglavnom, volim je dovoljno da je pustim. Ovo je ljubav."