Hrvatski suci jedino se boje medija. Sasvim iskreno, nemaju se zbog čega drugog brinuti u ovoj državi. Plaće su im odlične, rade do 70., jedina su profesija spomenuta u Ustavu RH. Ne može bolje...

Sjeća li se itko da je represivni aparat, u zadnjih 20 godina, uspješno razotkrio kršenje zakona nekog doista važnog i utjecajnog suca? Pa nije. Naravno. U državi premreženoj korupcijom oni su čisti. Kao da je cijeli sustav namješten da im se ništa ne može dogoditi. Državno sudbeno vijeće (DSV), tijelo koje, de facto, upravlja sucima jer ih bira, unapređuje i sankcionira, ne ubija se u transparentnosti.

Da budemo sasvim iskreni, nisu baš svi suci pokriveni interesno-financijskom mrežom. Nije nikakva tajna kako postoji skupina odabranih, sasvim posebnih (ne po profesionalnim sposobnostima), onih koji potežu konce i određuju karijere drugima. Prema gore ili dolje. U toj se činjenici zrcali činjenica da je većina struke postrojena u pokornosti. Šuti i radi. Neki od njih, u nekom trenutku, zbog viših interesa, moraju i ponešto odraditi. Ali opet, nema nekog posebnog straha od posljedica.

Osim tih besprizornih novinara i medija.

Zato, i baš zato, suci se, vrlo često, naslađuju u parnicama za naknadu štete protiv novinara i medija. Ne postoji bolji primjer (a ima ih još dosta) za to od nedavne presude u korist bivšeg, od vrha stranke odbačenog, ministra Tolušića u parnici za naknadu štete protiv jednog portala koji je, eto, pisao istinu. A nije to dosta da te ne osude. Istina se, prije svega, treba svidjeti i tužitelju. Kakva perverzija pravde i zakona. Ovakvih slučajeva ima previše da se ne bi vidjeli kao planirani sustav osvete. Što je strašno i neprihvatljivo.

Ali lijepo je znati da je Plenković odlučio srediti resor. Pa je hrabro utopio pravosuđe u upravu i doveo za šefa slabokrvnog tipa koji radi kao da ga brifira, hipotetski, osobno Turudić.