Ako Andrej Plenković koristi svaki uspjeh Vlade za predizbornu kampanju, ako dijeli proračunski novac interesnim skupinama u izbornoj godini, ako potpisuje sumnjive ugovore s Katoličkom crkvom upravo pred izbore, zašto onda zamjera sucima da se u izbornoj godini nastoje izboriti za svoja prava?
Što je dozvoljeno premijeru, nije sucima?
Također, Plenković se hvali statističkim povećanjima plaća i mirovina, a onda se zgraža nad zahtjevima sudaca koji bi u godini dana navodno dobili povišicu od ukupno 700 eura.
I kad dijeli proračunski novac, povišice i plaće promovira to kao da vadi iz svog džepa, da bi se onda prema zahtjevima sudaca postavio tvrdo, kao da im doista dijeli plaće iz svog džepa.
Dignitet profesije
"Poručujem im da napuste svaku nadu da će nekom ucjenom dobiti ono što žele sada jer misle da su izbori", kazao je Plenković ovoga vikenda, govoreći o bijelom štrajku hrvatskih sudaca.
U pripremama za izbore Plenković je široke ruke prema svima, ali ne prema sucima.
"Kod suca je plaća jamac njegove formalne i stvarne materijalne neovisnosti, i mogli bismo reći da ona mora biti visoka kako bi jamčila i dignitet sudačke profesije", naglasio je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, dajući podršku bijelom štrajku sudaca.
I upravo su to postali ključni pojmovi u ovom sukobu sudaca i Vlade - neovisnost i dignitet.
"Moramo biti neovisni kako ne bismo bili korumpirani i kako bismo radili svoj posao", upozorila je Vesna Horvath iz Udruge hrvatskih sudaca (UGS) na N1 televiziji. "Ako imate nezadovoljnog suca, mogao bi krenuti u krivom smjeru".
Zvučalo je kao alibi.
Protiv korupcije
"Garantiram", dodala je Horvath, "svaki sudac koji je zadovoljan plaćom, dat će sve od sebe i savjesno raditi svoj posao. Ako je netko izašao iz tih okvira, to je žalosno. Ali, moramo postati neovisni, kako nas vlast ne bi kočila i stavljala u podređeni položaj".
E to već zvuči kao ucjena, ne prema Vladi, već i prema javnosti koja od sudaca ima velika očekivanja, ali i koja na račun sudaca već godinama upućuje žestoke kritike.
Neovisnost je, dakle, osigurač protiv korupcije. Zadovoljstvo plaćom osigurač je protiv korupcije sudaca. Odnosno, da "nezadovoljan sudac ne bi krenuo u krivom smjeru".
Ali kad je sudac zadovoljan plaćom?
Jesu li možda suci koji su uzimali darove od Zdravka Mamića to činili zbog niske plaće? Ili je to činila uhićena sutkinja Maja Šupe?
Put prema bogaćenju
Tko je god krenuo graditi karijeru u sudačkim redovima mogao je znati da to nije put prema bogaćenju. Istodobno, onaj tko tu funkciju koristi za bogaćenje, neće obraćati pažnju na visinu svoje plaće, jer neće živjeti od plaće, nego od mita.
I što uopće znači dostojanstvo?
Ako je neki sudac potplaćen, rezonirat će da mu je niskim primanjima narušeno dostojanstvo pa će onda imati opravdanje da krene "u krivom smjeru", počne uzimati mito i tako doslovno naplaćivati svoje sudačke usluge. Je li to onda put prema dostojanstvu? Hoće li se sudac u tom slučaju bolje osjećati?
Uzimaju pokvareni
Uostalom, mogu li se loše plaćeni profesionalci automatski smatrati korumpiranima? Uzimaju li loše plaćeni suci mito ili uzimaju oni pokvareni? Uzimaju li siromašni liječnici mito za neki zahvat ili uzimaju oni pokvareni? Uzimaju li siromašni policajci mito na terenu ili to čine oni pokvareni?
Visina plaće nije jamstvo nečije etike, morala, pa ni dostojanstva.
I u slučajevima političke korupcije mogli smo vidjeti pojedince kako uzimaju mito uzimaju kad god mogu, još više, još češće, neovisno o njihovim primanjima, plaći, položaju ili statusu. Ne uzimaju siromašni, nego pohlepni. I takvima plaća nikada nije dovoljno visoka. Nikad zadovoljavajuća. Nikad odgovarajuća.
Zar nas suci sada žele uvjeriti da su male plaće, kao izvor nezadovoljstva, put u korupciju? I koliko bi plaće zapravo trebale biti visoke, pa da neki sudac ipak ne uzme novac u predmetima koje vodi?
Jamstvo poštenja
Javnost može stati iza zahtjeva hrvatskih sudaca i podržati ih u njihovim nastojanjima da ostvare financijsku neovisnost i izbore se za dostojanstvo, kad bi to automatski jamčilo kvalitetu njihova rada, ali ne kad se to predstavlja kao osigurač protiv korupcije. Kao jamstvo poštenja sudaca.
"Pošteno nas platite pa nećemo ići krivim putem".
Međutim, onaj kome uopće pada na pamet ići "krivim putem", onaj tko uopće pogledava u tom smjeru, ne bi smio ni prismrditi sudačkoj struci. Jer takve pojedince ne drži se u okvirima profesionalnog i osobnog poštenja visinom mjesečne plaće.
Takvima nikad nije dovoljno.
No sada kad se suci bore za svoja materijalna prava kao jamstvom dostojanstva struke otvaraju u isto vrijeme i kronično pitanje kvalitete svog rada. Ako im je dosad niska plaća bila alibi za korupciju ili za nemar, eventualna povišica koju traže od premijera par mjeseci prije izbora izbija im taj argument i prestaje biti opravdanje za spore postupke, diskutabilne presude, za korupciju i kriminal.
Ako oni dobiju što hoće, tada bi i u hrvatski građani od sudaca trebali dobiti ono što zaslužuju.