Volim taj Vukovar. Volim Dunav, Adicu, u kojoj sam često, crkvu u vrijeme mise u kojoj ne bih imao ništa protiv ni da sam posve sam, volim svaku njegovu ulicu. Posebno volim Trpinjsku cestu, gdje sam proveo najteže dane u životu. Otkad živim u Vukovaru, najsretniji sam kad mi dođu djeca iz Njemačke, dovedu unuke, kad ispečem janje i prase i kad se svi zajedno družimo, da bar tako nadoknadim sve propušteno s njima, kaže Ivan Leutar (56), vukovarski branitelj rodom iz Županje, pripadnik postrojbi s Trpinjske ceste - Žutih mrava i Pustinjskih štakora. Leutar je jedan od samo nekolicine preživjelih pripadnika tih dviju postrojbi, čije postojanje nikad nije bilo službeno priznato pod tim imenima. Ali branitelji Trpinjske ceste znaju da su upravo oni, pod zapovjedništvom Blage Zadre i Marka Babića, učinili Trpinjsku cestu “grobljem tenkova JNA”.
Leutar je do rata svirao bubnjeve u bendovima po garažama, skladao pjesme, obožavao motore, jurcao po speedway utrkama. U to vrijeme studirao je pomorstvo u Splitu.
- Bio sam dragovoljac i htio sam ići braniti Vukovar. U njega sam došao već početkom srpnja. Dečke kojima sam se pridružio nisam poznavao. Upoznao sam ih prvo preko nadimaka. Bio sam na položaju na Lipovačkom putu, sreo neke dečke koji su se muvali uokolo i pitao ih što rade. Jedan od njih, Bušo, u šali je rekao: ‘Psst... u tijeku je akcija Žuti mrav’. Doviknuo sam im: ‘Di ste, žuti mravi’, a oni nama ‘A šta vi izvirujete iz podruma kao štakori, i to oni pustinjski, samo nosom prema van?’. I tako smo si spontano dali nazive i svi su nas po tome prepoznavali. Nažalost, većina tih dečkiju iz prve postave postrojbi je izginula. Izgubio sam ih puno. Još imam mnoga živa sjećanja na sva naša ratna iskustva, na to nevjerojatno zajedništvo koje smo imali, a praktično se nismo niti poznavali; jedan drugome smo držali život u rukama. Šalili smo se tada da ćemo, kad jednom sve prođe, napisati knjigu o svim tim strahotama, i našem humoru kojime smo sve to lakše prolazili. Nažalost, ostao sam samo ja da o tome pišem - kaže Iva, kako ga svi suborci u Vukovaru zovu. O Domovinskom ratu izdao je monografiju, a već neko vrijeme intenzivno radi na pisanju knjige koju je obećao poginulim suborcima i koja će biti posvećena upravo njima. U međuvremenu je imao mnogo izložbi fotografija snimljenih tijekom rata u Vukovaru, koje je sam fotografirao skrivajući neki mali fotoaparat i “ispucane” filmove u džepovima uniforme. Prva izložba bila je odmah nakon rata u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.
Leutar je do 2008. godine bio aktivni vojnik. Iz Vukovara je izašao 29. rujna 1991.
- Moj zapovjednik Blago Zadro rekao je da moram odvesti ratnog zarobljenika Sinišu Jovanova u Zagreb. Sa mnom je išao i Mudrovčić, koji je htio vidjeti ženu i djecu. U Zagrebu je dobio uniformu i bio sretan zbog toga, a ja sam odmah otišao izraditi slike s desetak filmova koje sam ponio sa sobom, a na kojima su bili svi ti moji dečki i suborci iz Vukovara. Tako su nastale slike za izložbu. Odmah idući dan vratili smo se u Vinkovce. Upravo tad pao je Cerić. Priključili smo se obrani Cerića jer više nismo mogli ući u Vukovar. Tu sam bio do kraja. Mudrovčić je poginuo desetak dana nakon što smo došli iz Zagreba - kaže Leutar, koji je u Zagreb otišao u kampanjoli zaplijenjenoj od JNA.
- U to ratno vrijeme išao sam u tzv. zapovjedno izviđanje, unutar neprijateljskog teritorija. Znali smo ići i po dva kilometra unutar neprijateljskih linija, pratimo gdje su locirani, kakvo im je naoružanje, gdje je topnička linija. U jednoj od takvih akcija naletjeli smo na kampanjolu u kojoj su se vozili Jovan Vučković, zapovjednik kraljevskoga korpusa, i njegov vozač. Išli su u izviđanje. Presreli smo ih, zapovjednik je poginuo, vozač ranjen pobjegao, a mi smo zaplijenili vozilo. Dovezao sam kampanjolu do Vinkovaca, pa u Županju, gdje smo je prebojili i žutim slovima Vlado Fumić je napisao ime naše postrojbe ‘Žuti mravi’ i ‘Pustinjski štakori’. Od tada je ona postala sinonim naše postrojbe i kao takva je prepoznata. Imam je na mnogim fotografijama - dodaje Leutar, koji je kampanjolu odvezao u vojarnu Rakitje 1992. godine...