Šibenčanin Nikica Jakšić proveo je četiri mjeseca i 20-ak dana - od 29. travnja do 20. rujna - u splitskom istražnom zatvoru. Bio je, naime, osumnjičen zbog krađe bagera, ali naposljetku je, kaže, oslobođen. No ovo nije priča o Jakšiću.
Tijekom boravka na splitskim Bilicama Nikica je bio detaljno upoznat sa slučajem Kristiana Vukasovića, zahvaljujući neobično brzom protoku informacija među stanovnicima splitskih ćelija.
- Evo kako je umro Kristian - priča on.
Jakšić nam je ustupio precizan opis i nacrt rasporeda ćelija u splitskom zatvoru.
- Najprije izražavam sućut Kristianovoj obitelji. Nisam bio te večeri s njim u ćeliji, ali zato sam bio s ljudima koji su proveli vrijeme iza rešetaka s njim - počinje priču Jakšić pa nastavlja:
- Posljednjih mjesec dana u ćeliji sam bio s Aleksandrom Grahovcem, Srbinom koji je bio u ekstradicijskom pritvoru na Bilicama. Kad je on došao u zatvor, bio je s Kristianom u ćeliji. Aleksandar i ostali molili su pravosudne policajce, govoreći im da momak nije za zatvor nego za medicinsku pomoć. U svojoj bolesti, pokojni Kristian je jednom zapalio madrac. Nažalost, radilo se o bolesnoj osobi koja svoje postupke vjerojatno nije mogla kontrolirati. Iz razgovora s Grahovcem znam da ga u toj ćeliji nitko nije niti šamarao i znam da su se svi trudili u okvirima svojih mogućnosti da mu se pomogne - priča Jakšić.
- Nakon što je zapalio madrac, stavili su ga u sobu s Karlom Gustavom Krivecom - nastavlja Nikica opisujući Kristianov daljnji život s 20-godišnjakom zatvorenim zbog ubojstva mladića (18) na Zapadnoj obali u Splitu.
U njegovoj ćeliji Kristian je 1. kolovoza pao u komu.
Krivec je zvao čuvara
- Pravosudni policajci su Kristianu tad oduzeli upaljač jer je to bila nepušačka ćelija. Svaki put kad bi ih pokojni Vukasović zvao, policajci bi ga izveli i zapalili mu cigaretu da puši na hodniku. Krivec mi je ispričao kako je jedne noći, između dva i tri sata, primijetio da s pokojnikom nešto nije u redu. Odmah je zvao policajca. Budući da sustav parlafona odavno ne funkcionira, morate lupati po željeznim vratima ćelije i moliti Boga da vas pravosudni policajac na hodniku čuje. U noćnoj smjeni, iz sigurnosnih razloga, čuvari nemaju ključeve ćelija nego moraju zvati dežurnog da im ih donese te da dođu još tri ili četiri policajca jer oni ne smiju sami unutra. To je sve postupak koji traje nekih 15 minuta. E, u tih 15 minuta, Krivec mi je ispričao, pokojniku je dao umjetno disanje, okrenuo ga na bok, izvadio mu jezik i dao mu masažu srca - kaže Jakšić.
Nažalost, Kristianu nije bilo spasa. Ni Jakšiću sve do danas nije jasno što je osoba s posebnim potrebama radila u zatvoru.
Vožnja u 'limenci' do Zagreba
- Ako smo mi kao zatvorenici u roku od dva sata od dolaska primijetili da Kristian nije za zatvor i ako su to primijetili pravosudni policajci, onda su to morali primijetiti svi zamjenici općinskih državnih odvjetnika i svi istražni suci - smatra Jakšić.
Opisuje nam prijevozno sredstvo koje bi vozilo Kristiana u zatvorsku bolnicu u zagrebačkoj Svetošimunskoj ulici.
- Trebate vidjeti kako izgleda kombi pravosudne policije. Zatvorenici ga zovu “limenka”. To je mali prostor obložen inoksom ili aluminijem bez stakala. Sjedite na klupi koja se kliže, nemate se za što držati i još su vam ruke vezane. Kod svakoga kočenja ili krivine imate problem. I sad tako do Zagreba. Još osoba poput pokojnog Kristiana, koji je bolovao od ADHD-a... - prepričava Jakšić.
Zatim nam je opisao i skicirao kako izgleda zatvor na Bilicama. Zaokružio nam je Kristianovu ćeliju te kobne noći, s brojem 46.
- Zatvor u Splitu ima tri odjela i ‘podrum’ te ženski odjel s četiri ili pet ćelija. Na prvom su novopridošli osuđenici koji su na ‘promatranju’, pod stegovnim postupkom ili su pod terapijom Subotexa ili Heptanona, koji su supstitucija za heroin. Treći odjel je otvoreni odjel za osuđenike kojima su vrata otvorena, pa se mogu kretati od ćelije do ćelije i boraviti u jednoj zajedničkoj sobi.
Taj dio je za one osuđenike koji su primjerenog ponašanja - priča Jakšić i nastavlja:
- Podrum je za osuđenike koji rade u zatvorskoj kuhinji ili u zatvorskom vrtu te na poslovima održavanja zgrade zatvora, pranju vozila pravosudne policije i slično. Drugi odjel je odjel istražnih zatvorenika s najstrožim uvjetima i najvećim nadzorom. Ovo je ujedno najprebukiraniji odjel. Ovog ljeta znalo je biti i preko sto zatvorenika, dok je normalni kapacitet odjela oko 60, tako da su se često donosili dodatni kreveti u već ionako pretrpane sobe. Temperatura se u ljetnim mjesecima penjala i preko 45 stupnjeva s kroničnim problemom nedostatka kisika. Ovaj problem se rješavao otvaranjem vanjskih vrata ćelije pa bi dolazilo do koliko-toliko cirkulacije zraka, inače bi se ljudi pogušili u ćelijama. Na drugom odjelu zatvorenici, osim na šetnji, ne mogu biti u kontaktu s drugim zatvorenicima koji nisu s njima u ćeliji. Na šetnji su zajedno po samo tri ili četiri ćelije - opisuje nam Jakšić.
Kad je umro, počeli su dolaziti
Naglasio je i još jedan detalj. Prema Zakonu o kaznenom postupku, predsjednik suda ili sudac kojega on odredi dužan je najmanje jedanput tjedno obići zatvorenike i, ako je potrebno, i bez prisutnosti pravosudnog policajca, ispitati kako se zatvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa.
- Samo jednom u ta četiri mjeseca i 20 dana, koliko sam ja bio tamo, jedan je sudac to napravio. A poslije tragedije pokojnoga Kristiana dolazili su i suci i iz ureda pučke pravobraniteljice - ispričao nam je Nikica Jakšić.