Ideja „srpski svet“ koju propagira vrh Srbije nije novost, iako je iznenadila gotovu čitavu regiju, jer je usredotočenje s Kosova i Republike Srpske samo privremeno prebačeno na Crnu Goru. Ista teza se može pronaći u Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Srbije (2019.), ključnom konceptualnom dokumentu s područja sigurnosti koji se bavi razvojem, primjenom i koordiniranjem instrumenata nacionalne moći. U njoj se utvrđuje sedam nacionalnih interesa Republike Srbije, od kojih najveću pozornost izaziva „očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gde god on živi, kao i nacionalnih manjina i njihovog kulturnog, verskog i istorijskog identiteta uslov je opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inostranstvu, te Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom.“ Nikada prije Republika Srbija nije rekla da je njen nacionalni interes očuvanje života Srba bez obzira gdje oni žive. Također, nikada prije nije rečeno da je Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet vanjske politike. Treba se samo vratiti u 90-te prošlog stoljeća i lako je zaključiti da je politika zagovaranja Velike Srbije sada zamijenjena tezom o „srpskom svetu“. Po prvi put se otvoreno isključuje članstvo u NATO-u (suradnja ostaje na razini Partnerstva za mir), ali i u ODKB-u (Organizatsiya Dogovora o Kollektivnoy Bezopasnosti - Organizacija Ugovora o kolektivnoj sigurnosti) – u njemu samo promatračka pozicija. S druge strane na sva zvona ističe se neutralnost i nesvrstanost, a jedinice vojske Srbije jednako se uvježbavaju s ODKB-om, NATO-om, Ruskom Federacijom (RF), SAD-om i Narodnooslobodilačkom armijom Kine, koja nije član nijednog vojnog saveza. Kontinuirana je prisutnost ruskih zrakoplovnih kapaciteta u Nišu. To se ne može usporediti s neutralnošću Švicarske ili Austrije.