Ljutita zbog nepravedne raspodjele državne zemlje na raspisanom natječaju jer se zemlja koju godinama oni obrađuju podijelila lokalnim moćnicima i njihovim vezama, obitelj Markić je odlučila prosvjedovati na zaista dojmljiv način.
Odvezli su krave u Zagreb pred Ministarstvo poljoprivrede. Iako time, osim medijske pažnje, nisu puno dobili, njihova je priča još jednom upozorila na propuste oko državnog zemljišta koje se daje u zakup, a koji postoje već godinama. Isto tako, njihova priča govori o tome kako lokalni moćnici, uz potporu politike te veza i poznanstava, lako mogu izigrati zakonske odredbe vezane za podjelu državne zemlje i podijeliti je kako kome odgovara.
No tko su zapravo Markići, njih dvanaestoro djece roditelja Stipe i Ruže, te kako to oni žive od 700 grla stoke, koliko imaju svih ovih godina?!
Odmalena učeni da rade sve
- Stočarstvom se bavio još naš pradida, dida, tata i sad mi. Dida i baba došli su u Hrvatsku iz Bosne još nakon 2. svjetskog rata. Naš stari imao je prvo nekoliko krava, svinja i ovaca, a kako smo mi rasli, te su se brojke povećavale. U bivšoj Jugoslaviji teško se živjelo od stočarstva. Imao si tržište te svoju zemlju i sve, ali kad partiji zafali, morao si dati. Sjećam se da nekad, a bili smo mali, nismo imali što jesti, iako su mater i ćaća radili dan i noć oko te stoke i na polju. Zato što je bilo puno posla, otac nas je tjerao raditi čim smo malo odfrknuli - kaže Saša Markić (40), jedan od šestorice braće.
Stariji od njega samo je Ivica (41), a mlađi su Darko (32), Goran (29), Zoran (27) i Branko (26). Rame uz rame, na polju, u ispaši, na traktoru ili kombajnu, u štali i svugdje gdje je potrebno su i njihovih šest sestara: Nada (38), Renata (35), Marija (34), Ivana (25), Jasna (23) i Sanja (20). Svi oni rade isto i žive isključivo od stočarstva.
- Otac nas je odmalena učio da radimo sve. Sjećam se, imao sam pet godina i krenuo u predškolu kad me je odveo među stotinjak ovaca na ispaši i rekao da moram paziti da koja ne pobjegne. I otišao je te me ostavio samog. Bilo me je strah pa sam sjeo među ovce i stisnuo se. One su čuvale mene, a ja njih - prisjeća se djetinjstva Zoran koji je proteklu noć proveo na polju balirajući slamu.
Kombajn je počeo voziti u šestom razredu osnovne, a isto su morale naučiti i sestre koje ravnopravno sudjeluju u svim poslovima na polju i s kravama. Zbog puno posla, danju i noću, neka su braća završila samo osnovnu školu. Kako su djeca rasla, tako se i imanje povećavalo. Do rata obrađivali su 1000 hektara zemlje te imali puno krava i ovaca. Kad je krenula politika državnih poticaja i zakon o dodjeli državnog zemljišta, počeli su problemi.
- Zemlja se uzimala u koncesiju na 20 godina. Kad smo krenuli, dobili smo zaraslo i neplodno zemljište koje smo sami iskorovili, gnojili i učinili plodnim. Imali smo, kao što i danas imamo, stajskoga gnojiva za naše njive te su zbog toga one plodne i rodne, zbog toga su predmet želja svima kad god dođe ta nesretna raspodjela državne zemlje. Mi trenutačno imamo 130 hektara svoje zemlje i u zakupu 211 hektara - rekao nam je Saša Markić.
Nisu dobili ono što su tražili
Ravnateljica Agencije za poljoprivredno zemljište Blaženka Mičević rekla nam je da obitelj Markić, prema njihovim podacima, na sebe ima upisana 622 hektara zemljišta.
- Nedavno im je dodijeljeno dodatni 331 hektar zajedničkih pašnjaka, od kojih su 147 hektara već upisali, a još trebaju upisati 184 hektara - odgovorila nam je na upit o prirodi njihova problema.
Posljednjih 184 hektara ponuđeno im je 11. lipnja ove godine, čime bi ukupno raspolagali s 807 hektara, rekla nam je.
- Markići se bune jer na natječaju iz 2011. nisu dobili sve hektare koje su tražili, odnosno ostali su bez 37 hektara koje je dobio netko tko je imao više bodova, a istodobno su odbili 184 hektara koje im je Agencija ponudila na rok od 10 godina - kaže Blaženka Mičević.
Znamo mi da bi svi željeli našu zemlju, posebno direktorčići iz raznih PIK-ova, poljoprivrednih tvrtki
Istaknula je kako je osnovni problem 37 hektara koje nisu dobili još 2011., kao i to da je natječaj koji je tada raspisao Grad Đakovo potvrdila lokalna ispostava DORH-a, u skladu sa zakonom. Markići, međutim, tvrde da su, u zamjenu za kultiviranu zemlju, dobili sasvim divlja područja.
Čobanković priznao grešku
- Znamo mi da bi svi željeli našu zemlju, posebno ti direktorčići iz raznih PIK-ova, poljoprivrednih tvrtki, pa čak i Đakovštine, koji su otišli iz svojih fotelja i sad smislili kako bi bilo dobro imati svoju farmu, sa zaposlenim radnicima, iskoristiti veze koje imaš za plasman robe te tako lagano zarađivati i bogatiti se. Do sada je bilo da dobiju sve u što upru prstom. Istu smo situaciju imali i 2011. kad nam je oduzeto 60 hektara. Tada nam je ministar Čobanković priznao da je pogriješio, ali sve je ostalo na tome. Kako bismo zaštitili zemlju koju 18 godina obrađujemo, morali smo osnovati više OPG-ova i tako licitirati za zemlju. I mogu oni nama sad govoriti da smo mi ti koji varamo, ali pravu istinu zna svaki seljak koji se bavi stočarstvom i ovisi o toj zemlji. Da nije te politike, mi bismo sad imali 5000 krava - kaže Saša Markić, jedini od braće koji je oženjen i ima petero male djece. Većina ih još živi u kući kod oca i majke jer u tom je golemom dvorištu smješten njihov glavni OPG. Novu su kuću sagradili prije nekoliko godina, ali još nije završena.
- Imamo 18 traktora, 3 kombajna, balirku, sve potrebno za obradu zemlje. Sami smo sazidali štale i silos, a sušaru smo kupili. Sav višak novca koji zaradimo odvajamo za kupovinu zemlje. Mi nemamo nekoliko kuća, vikendice, apartmane na moru i slično, nikad nismo ni bili na moru, nitko od nas - kaže nam Saša.
Kažu da vole svoj posao iako im on, u vrijeme sjetve i žetve, ne ostavlja baš nimalo slobodnog vremena jer rade u tri smjene, naizmjence, a spavaju dva, tri sata, nekad i u traktoru. Kad se prodaju krave i stavi novac na račun, točno se zna kamo ide svaki novčić. Puno ulažu u daljnji posao pa im se nekad zna dogoditi da nemaju novca.