DORH je odlučio pokrenuti istragu protiv Josipa Perkovića. O ubojstvu iz 1983. ovih su dana, naime, Bajićevi ljudi stekli neke nove spoznaje koje bi im trebale omogućiti daljnji postupak protiv bivšeg čelnika Službe državne sigurnosti.

Uspije li Milanović izmijeniti Ustav pa s teških ubojstava skinuti zastaru, Perković će se naći pred sudom. Smisao ovog navrat-nanos izvedenog manevra je jasan: pod svaku cijenu, pa i po cijenu sukoba s Njemačkom, treba onemogućiti isporuku najvažnijeg hrvatskog špijuna Njemačkoj. Tamo bi, naime, u otvorenom sudskom procesu Perković zacijelo skinuo veo s mnogih ovdašnjih tajni, ali bi, također, njemačkoj obavještajnoj službi donio pregršt informacija o Hrvatskoj.

Prema svemu sudeći, Josip Perković uspio bi prije svega skinuti veo tajne s mističnih događaja 1986.-1992., u kojima je Služba državne sigurnosti uspjela, bez žrtava, preživjeti tranziciju iz komunističkog aparata u aparat novog poretka. 

Služba sigurnosti imala presudnu ulogu u stvaranju HDZ-a?

“Loše policije sprečavaju revolucije, dobre policije sudjeluju u njima dok ih najbolje policije same organiziraju”, napisao je Borislav Pekić u knjizi “Godine koje su pojeli skakavci”. Informacije koje u zadnje vrijeme cure iz dana u dan, sve više potvrđuju tezu da je Služba državne sigurnosti doista imala važnu, možda i presudnu ulogu u stvaranju HDZ-a. Ta stranka nije, naime, ni jednom pokušala provesti lustraciju, kojoj je suprotstavila ideju pomirbe.

No, što je s Đurekovićem?

U knjizi “Smrtonosne knjige o Titu” koja je upravo na kioscima, pojašnjena je cijela geneza slučaja Đureković - afere koja će, točno 30 godina kasnije, najmoćnijeg tajnog policajca Hrvatske izvesti pred sud. Đureković je, naime, o Titu i njegovom režimu napisao šest knjiga, od kojih ona ključna, roman "Ja, Josip Broz Tito”, napada upravo na krug iz kojega je kasnije rođena hrvatska država. To je krug ljudi koji su bili u interesnoj sferi Mike Špiljaka. Ono što je zagonetno u tim knjigama jest, zašto da Đureković napada Špiljaka i njegovog sina kao kriminalce, dok glavnog “pozadinca” Hrvatske, Ivana Stevu Krajačića, opisuje kao hrvatoždera i čovjeka koji je sadistički uživao u mučenju i ubijanju ustaša. Krajačić –  Tuđmanov i Manolićev intimus  -  u romanu je prikazan kao čudovište. 

Evo jednog ulomka:

„Deder, Stevo, ispričaj nam kako ste ono pohvatali one ustaše“! usred gozbe Tito se obrati Krajačiću koji je inače ministar unutrašnjih poslova Hrvatske i dugogodišnji je Titov suradnik.

Krajačić sada zauze neku važno-ozbiljnu pozu i munjevito je razmišljao što kazati jer nije znao što bi sve smio reći pred ovakvim skupom, pa otpoče: „Hm, Bio je to istovremeno i vrlo težak i vrlo jednostavan zadatak. Kada smo uhvatili Ljubu Miloša s prvom grupom, trebalo je još samo njega i telegrafistu obraditi da s nama surađuju. Oni su odsada svojima trebali javljati ono što smo mi sastavljali a to je kako se narod diže na ustanak i da je nužno da ustaško rukovodstvo pošalje u zemlju što više iskusnih kadrova koji će voditi taj ustanak. Htjeli smo ih što veći broj namamiti na stupicu. I upalilo je pa su stalno stizale nove grupe, a i danas još stižu. I čim dođu na granicu, a mi ih već ščepamo. Zbog toga molim da se cijela stvar još drži u najstrožoj konspiraciji“ obrati se Krajačić na kraju cijelom skupu. „Nadamo se uloviti i veće zvjerke“ doda još zatim.

„Ali kao ste uspjeli Ljubu Miloša pridobiti za suradnju? To ti nama reci“! poticao ga je dalje Tito. „Malo silom a malo obećanjima“ odgovori Krajačić lakonski. Zapravo, nije mu bilo jasno čemu ga to Tito ispituje kada su mu poznati i najsitniji detalji cijele operacije. Tito je bio u toku svega još odonda kada su Rankovićevi ljudi dospjeli do samog ustaškog rukovodstva u emigraciji i kada su izdajici platili čak sto tisuća dolara da bi im odao odlazak grupe Ljube Miloša u zemlju. Znao se ne samo gdje će prijeći granicu, nego i dan kada će se to dogoditi kao i tko je vodič koji će ih na prijelazu dočekati. Ali, naravno, tu pred ovima ne može o tome sada pričati, kao i da su grupu dočekali oficiri UDB-e prerušeni u hrvatske ustanike i da su je u pogodnom trenutku razoružali. A ne može im govoriti niti to kako su zatim Ljubu Miloša i ostale ustaše iz grupe podvrgli strahovitim mučenjima da bi ih pridobili na suradnju dok su im usporedo garantirali život ako budu surađivali. Doduše, ovo ovdje je najviše rukovodstvo Hrvatske i sve su to istaknuti i oprobani članovi partije, ali o takvim stvarima se ipak šuti čak i pred takvim ljudima.

„Odlični ste bili, momci, nema što“! pohvali Tito i Krajačića i njegove udbaše...

Perković bi na sudu, našem ili njemačkom, vjerojatno mogao otkriti detalje o nastanku ovih knjiga,  što će svakako baciti novo svjetlo na našu noviju povijest. Iza se, naime, kriju sve tajne koje nas muče i trideset godina nakon svoga nastanka. No, čini se da smisao hrvatskog procesuiranja Perkovića nije njihovo otkrivanje, nego naprotiv, daljnje zataškavanje.