"Stranke u oporbi su postale mainstream, bez sadržaja, bez inicijativa", požalio se ovoga vikenda Davorko Vidović, bivši SDP-ovac, a sada predsjednik Socijaldemokrata.

Iz njega možda progovara gorčina zbog brakorazvodne parnice u SDP-u, kad govori da ne očekuje ništa od koalicije SDP-a i platforme Možemo! ili kad tvrdi da Peđa Grbin nema liderski potencijal.

Ali nije prvi koji postavlja pitanje o kompetencijama oporbe da pobijedi HDZ i preuzme vlast u Hrvatskoj. 

Što zapravo u ovom trenutku fali oporbi?

1. Lider

U eri dominacije Ive Sanadera SDP je u Zoranu Milanoviću svojedobno pronašao "svog Sanadera". Diplomata, vještog retoričara, pomalo pompoznog garda i frajerskih manira. Sada nije jasno traži li SDP novog Plenkovića ili tek antipod tom Plenkoviću. Aktualni premijer nametnuo je koncept liderstva kao glavnu točku političke kampanje, svjestan da je to njegova komparativna prednost. On utjelovljuje stranku, Vladu, vlast i funkciju premijera. Oporba se teško može s time nositi, premda pomalo gaji liderske ambicije Sandre Benčić, nekih Mostovaca, pa i Ivice Puljka. Ali čelnik najjače oporbene stranke ipak nije lider. 
Milanović je 2007. godine u bitku protiv Sanadera krenuo s premijerskim kandidatom Ljubom Jurčićem i pod sloganom SDP Tim. Pa je uvjerljivo izgubio. Oporba, naročito lijeva, njeguje drugačiji koncept politike od onog HDZ-ovog, autoritativnog i nekad čak i autokratskog. No predizborna debata Andreja Plenkovića i Davora Bernardića presudila je SDP-u na prošlim izborima. 
Oporba trenutno nema lidera, ima previše wannabe lidera i nema organizaciju kojom bi kompenzirala taj manjak liderstva.

2. Program

Andrej Plenković toliko se ugurao u politički centar da može koketirati sa svakim aspektom biračkog tijela. Ili kupiti svakog birača. Može preduhitriti oporbu sa svojim zakonskim prijedlozima, ali još više s konkretnim odlukama, jer u poziciji vlasti i na državnim jaslama mnogo je lakše ispunjavati obećanja ili dijeliti darove. 
Najvažnija, ekskluzivna i gotovo ultimativna programska točka oporbe je antikorupcija. Drugi je rušenje HDZ-a. Što, naravno, ide ruku pod ruku. Nekad je to bilo dovoljno kao koncept, naročito u godinama implozije HDZ-a nakon smrti Franje Tuđmana i uhićenja Ive Sanadera. Pitanje je može li to biti dovoljno sada. A svaki dodatni programski koncept može tek neuvjerljivo konkurirati HDZ-ovim potezima na vlasti.

3. Nastup

Teško je danas konkretno odrediti što je oporba u Hrvatskoj, gdje ona počinje i gdje završava. Tko su oporbenjaci, a tko žetončići. Osim toga, poruke o oporbenim koalicijama ljevice i desnice zbunjujuće su, neuvjerljive i imaju prizvuk eksperimenta. Ili zvuk nesreće u "slow motionu". 
Oporba je često raštrkana, kakofonična ili pak pretjerano samodovoljna, čak i onda kad nastoji ostvariti zajednički nastup i poslati poruku o ujedinjenom nastupu protiv HDZ-a. Pa se na glasanju o opozivu Plenkovića ne pojavi 17 oporbenjaka, većinom onih s liberalne ljevice. I možda oporba ostvari zajednički nastup, ali birači će si to teško moći priuštiti. 

4. Predsjednik države

Predsjednik Republike u pravilu je otvarao vrata dolasku svoje matične stranke na vlast, od Stipe Mesića, preko Ive Josipovića do Kolinde Grabar Kitarović. Zoran Milanović, pak, na prošle parlamentarne izbore nije čak ni izašao i tako širom otvorio vrata Plenkovićevoj pobjedi. On je sada lider oporbe koji zasjenjuje pravu oporbu. On je lider koji vodi oporbu u krivom smjeru. Koji drži SDP u poziciji taoca. Koji zbunjuje svoje birače i birače oporbe. Koji više smeta oporbi, nego što joj pomaže.

5. Novac

SDP je u debelom minusu. A HDZ u debelom plusu. I s prstima debelo u državnoj kasi. I to bi se moglo osjetiti u predizbornoj kampanji, naročito ako se ima na umu činjenica da se iduće godine vode čak tri kampanje, za predsjedničke, europske i parlamentarne izbore. Kako će oporba to financirati? Financijsko zaostajanje moglo bi oporbu stajati utjecaja i glasova.

6. Ideologija

Plenković je ideologiju maknuo s repertoara, a upravo je ideologija uvijek bila pogonsko gorivo za rušenje vlasti. Oporba ne može mobilizirati birače na strahu od desničarskog HDZ-a, ne može plašiti ljude šatorašima, stožerašima, Karamarkom i njegovim desničarskim trabantima. I što je najgore, Plenković može neutralizirati svaki pokušaj nametanja ideoloških tema s liberalne ljevice, jer kako to desnica voli reći, on je "liberal i ljevičar". 
Klečitelji mogu malo probuditi birače, ali pitanje je hoće li to biti dovoljna motivacija za odlazak na birališta.

7. Referendumski zanos

Oporbu je do pobjede obično vodio referendumski zanos, gotovo plebiscitarna podrška građana, i nakon Tuđmana i nakon Sanadera. Kao osjećaj oslobođenja i novog početka. Sada, međutim, u javnosti vlada apatija. Niti oporba može animirati birače, niti HDZ može toliko ustrašiti birače. Naravno, do izbora se to sve može promijeniti, pa ako je Ivica Račan s Draženom Budišom iskoristio birački polet 2000. godine, možda to uspije i Peđa Grbin. 
No već se na izborima  Zagrebu i Splitu vidjelo da neke stranke ili pojedinci imaju kapacitet za referendumski obračun  s HDZ-om ili s njegovim partnerom Milanom Bandićem.

8. Raspad HDZ-A

Oporba je pobjeđivala kad se HDZ raspadao. Zasad je taj raspad na čekanju, unatoč desecima smijenjenih, uhićenih, optuženih ministara i gradonačelnika i dužnosnika. HDZ ne pada pod vanjskim pritiskom, nego uslijed unutarnjeg raspada ili obračuna. Plenković još uvijek kontrolira stranku, HDZ još nije izrodio suparnika Plenkoviću, a HDZ je naučio da ne ulazi u bratoubilačke obračune dok je na vlasti. Previše toga može izgubiti. Pa tek kad izgubi, kreće u "sječu knezova".

Uglavnom, koliko god mnogi ključni elementi za osvajanje vlasti oporba drži u svojim rukama, koliko ovisi i o samom HDZ-u. Koji korupciju kompenzira europskim novcem, unutarnje tenzije pokriva ljepilom vlasti, a vlastitu nekompetentnost neutralizira kupovanjem glasova. 

Plenkoviću odgovara dedramatizirana politička scena. Kako bi Hrvatska mogla i dalje mjesečariti prema provaliji.