Opisuje sebe kao melankolika koji voli sve što vole mladi pa tako redovito odlazi u teretanu, vozi kućni bicikl, a u najtežim trenucima sluša američki metal bend Slipknot. Upravo mu je glazba poslužila kao inspiracija u nekim romanima, a u njima navodi različite primjere, od tjeskobnog Joy Divisiona do pionira alter-rock scene The Smithsa. Andrej Nikolaidis, rođeni Sarajlija grčkih korijena s adresom u crnogorskom gradu Ulcinju, svakako je jedna od zanimljivijih pojava na regionalnoj književnoj sceni. 

Nikolaidis pripada među najcjenjenije crnogorske književnike, njegova su djela prevođena na više svjetskih jezika, odnedavno i na engleski, a 2011. dobio je nagradu Europske unije za književnost. 

Zbog kontinuiranih kritika Miloševićeva režima i crnogorske uloge u ratovima na području bivše Jugoslavije dobivao je prijetnje smrću. Njegov ironičan osvrt na svečano obilježavanje 20 godina Republike Srpske i tvrdnja da je ona nastala na genocidu izazvali su diplomatski skandal. Svojedobno ga je tužio Emir Kusturica za “nanošenje duševnih boli” zbog poznatog teksta “Đavolji šegrt” u kojem se osvrnuo na bliske veze i još bliže interese Miloševića i sineasta. 

No povod za ovaj intervju nisu Nikolaidisovi problemi nego izlazak njegova četvrtog romana, 'Devet', kojeg možete potražiti na svim kioscima i na stranici mondo.hr. 

Predstavite nam svoj novi roman? 

To je priča o prekaljenom, ciničnom novinaru, koji u romanu obavlja dužnost hardboiled detektiva iz klasičnog noira. On otkrije da žena koja ga je odgojila i bila mu jedini rod, i za koju je čitav život vjerovao da mu je baka - to nije bila. Shvaća da je čitava povijest njegove obitelji izmišljena, da je sve ono to zna o svom porijeklu, od obiteljskog stabla do fotografija iz bakina albuma, laž i falsifikat. Počinje potragu o istini o svom porijeklu, u čijem središtu je tajanstvena figura njegove majke, koju nikada nije upoznao. Kako potraga odmiče, priča o njegovu porijeklu postaje sve opskurnija. On uskoro povjeruje da je njegova majka bila ubojica jugoslavenske Tajne službe, specijalizirana za likvidacije političkih emigranata, i da je bila u središtu mračne, zločinačke zavjere. Povjeruje da je njegov život, od samog početka, pod kontrolom i u vlasništvu nevidljive i opasne službe kojoj ne uspijeva ući u trag. 

Istraga ga vodi do navodne okultne naravi ratnih zločina u Višegradu, čitavog niza lažiranih samoubojstava počinjenih širom Europe, biografija serijskih ubojica, okultnih obreda u Škotskoj, simbolike broja devet i praznog groba njegove majke. Na kraju, trag junaka vodi kamo nije mogao ni zamisliti. Osim toga, to je treći i završni dio moje, uvjetno rečeno, obiteljske trilogije, koju još čije romani ‘Sin’ i ‘Dolazak’. 

Koliko je utemeljen na stvarnosti? 

Ne znam ni koliko je ono što zovemo stvarnost utemeljeno u stvarnosti. Pa se ta moja nesigurnost odražava i na junaka romana ‘Devet’. On, recimo, ne samo da nije siguran u svoj identitet nego ni u cjelovitost prije svega vremena, potom i prostora u kojem živi. Ako o stvarnosti sudimo na osnovi izvještaja iz medija, stvarnost je čista fikcija. Ja sam, recimo, imao ideju, nisam je realizirao zbog problema s autorskim pravima, sabrati u jednu knjigu novinske tekstove o meni, pa to objaviti kao zbirku kratkih priča raznih autora pod naslovom ‘Andrej Nikolaidis’. Novinari su danas kudikamo maštovitiji od pisaca. Mislim da pisci, generalno, imaju više obzira prema takozvanoj stvarnosti. To je tragedija, ili komedija, posve je svejedno, i za književnost i za novinarstvo. 

Vaše četiri knjige ispitivale su odnos otac-sin. Možemo li to očekivati i u novoj? Što vas privlači toj temi? 

Ova govori o majci. Doduše odsutnoj majci: ali i one koje su govorile o ocu govorile su o odsutnom ocu. Mene zanima učinak tog praznog mjesta roditelja, činjenica da roditelj vlada i onda kada nije tu. 

Dosad ste na neki način koketirali s kriminalističkim žanrom. Je li vam se bio problem prebaciti u zadane okvire koje krimić ipak ima? 

Računam da ne. Najprije, ja volim taj žanr. Volim stvari koje govore mnogo više no što se čini. Kao što prezirem stvari koje govore mnogo manje no što se želi predstaviti. Na primjer pleh-romane, one koji stupaju uz veliku pompu i zahtijevaju mnogo mjesta na policama, romane epskog zamaha, takozvanih velikih tema, one koji šetaju kroz epohe ili pak priopćavaju ‘istinu’ o epohi. Uzmite, recimo, kako je zanimljivo religijsko tumačenje klasičnog detektivskog narativa. Iz te perspektive promatrano, detektivski je žanr par excellence apokaliptički, dakle religijski narativ. U pričama o apokalipsi, Bog ima ulogu koju kod Arthura Conana Doylea i Agathe Christie imaju Holmes i Poirot. I obratno: Holmes i Poirot u svojim pričama igraju ulogu Boga. Jer što je trenutak u kojem Poirot okupi sve goste u ljetnjikovcu ili sve putnike u vlaku, pa priopći sve o njima i njihovoj vezi sa zločinom koji se dogodio - što ako ne inscenacija Strašnog suda?i kako se TV serija o njemu bliži kraju, on se sve češće hvata malog križa koji nosi u džepu) vjeruju da će svakome od nas nakon smrti biti suđeno za sve grijehe koje smo počinili. Kada svijet dođe svome kraju, Bog će na Strašnom sudu okupiti sve u zločin involvirane (zločin koji nije drugo do povijest, sve involvirane koji nisu drugo do čovječanstvo - svi živi i svi mrtvi), objasniti ulogu svakog aktera pojedinačno, otkriti skrivene motive i namjere, osloboditi nevine, označiti krive, otkriti istinu i smisao svakog naizgled besmislenog postupka svakog od aktera. Učiniti ono što je iz epizode u epizodu činio Poirot. Kada Holmes, Poirot i Bog završe, nikakva naknadna interpretacija nije moguća - nema žalbi, nema proceduralnih pogrešaka, nema zastare. Nemaju li, napokon, Holmes i Poirot barem dva Božja atributa: nepogrešivost i sveznanje?Derrida predavanje objavljeno kod nas pod imenom ‘O apokaliptičkome tonu usvojenom nedavno u filozofiji’ započinje objašnjenjem značenja riječi apokalipsa. Koja dolazi od glagola apokalypto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava podizanje vela, otkrivanje dijela tijela, ali i, dakako važnije, dizanje vela s tajne. Što veliki detektivi rade, ako ne donose apokalipsu? Zar oni ne raskrivaju zločin, ne dižu li veo s njega? Strašni sud osigurava smisao sudbini pojedinca u povijesti. Ta sudbina je strašna, ali konačna presuda jamči pravednost i smislenost. A detektiv, ne otkriva li on smisao zločina u (pri)povijesti? Traumatični čin, bio on ubojstvo ili život, kao nedostajuća puzzla bit će smješten u veliku sliku svijeta tek završnom intervencijom detektiva, odnosno Boga. To je religija. 

Koju glazbu slušaju vaši novi likovi s obzirom na vaše prijašnje romane? 

Vrlo je malo glazbe u ovoj knjizi. Spominje se japanski post-rock bend Mono, koji volim, i, usput rečeno, jedan od njihovih slabijih albuma ‘For My Parents’, ‘Za moje roditelje’. I klasični hit iz osamdesetih, ‘Enola Gay’ OMD-a. Znate li zanimljivu priču vezanu za tu pjesmu? Cenzori na BBC 1 su svojedobno zabranili tu veselu stvar, jer su pogrešno protumačili tekst - smatrali su kako promiče homoseksualnost. Pjesma, međutim, uopće nije o tome. Ona govori o bombardiranju Hirošime. Enola Gay bilo je ime bombardera iz kojeg je na Hirošimu bačena atomska bomba. Pilot je avion nazvao po svojoj majci, koja se zvala Enola Gay. Dobra žena mora da je bila silno počašćena. Što dijete zna usrećiti roditelja, to je čudo. 

Koliko je naše podneblje pogodno za pisanje kriminalističkih romana? 

Pretpostavljam: kao i svako drugo. Znate što, ja uopće ne mislim da smo mi veći lopovi od, recimo, građana razvijenih europskih demokracija. Prvo, ko god je od tih civiliziranih, uljudnih stranaca sa svojim firmama i bankama ovdje došao, krao je, nosio lopatama, pa još krao tako vješto i diskretno da je to moralo postidjeti naše lopove. Neka se uče od majstora. Drugo, stvar gole statistike: EU je prošle godine zbog korupcije u vlastitim institucijama izgubila 120 milijardi eura. Za toliko znaju. Ili kako su to formulirali u Europskoj komisiji: “Dimenzije korupcije u EU oduzimaju dah”. Možete o tome čitati na adresi . Molim lijepo: respect. Ako neko misli da je lako ukrasti 120 milijardi, neka pokuša. 

Tvrdite da je tranzicija posljednji u nizu ratnih zločina počinjenih na ovim prostorima. Možete li nam to malo objasniti?

Računam da smo dosad shvatili da je tranzicija drugo, ljepše ime za pljačku. Tranzicija je neraskidivo povezana s postjugoslavenskim ratovima. Tranzicija nastavak rata drugim sredstvima, kao što su i ratovi bili početak tranzicije drugim sredstvima. Jedni su u ratove ušli iz ideala. Drugi su rat koristili kao mogućnost za krađu. Prvi se danas zovu gubitnicima tranzicije. Drugi su tranzicijski pobjednici. Kada se zbroji sve zlo koje je tranzicija učinila mnogim ljudima, jasno je da je u pitanju zločin. 

Vaša teza o 4. jugoslavenskom ratu, ratu protiv siromašnih poprima sve više istinu. Ima li nade da taj rat stane?

Moja je teza da je, nakon ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, sveopći rat protiv siromašnih 4. postjugoslavenski rat. Rat o kojem govorim rat je koji elite vode protiv vlastitog stanovništva. A nade nema. Kao što znamo, socijalne razlike su sve veće u Europi. Putovanje u Europu nije samo putovanje kroz prostor, nego i kroz vrijeme. Tamo već stoji naša budućnost. Express: Godinama ste bili na meti sudova, nasilnika, primali ste prijetnje... Koliko se to odrazilo na vaše pisanje? Imao sam dosta problema. Ali, da se razumijemo: kod mene to nije pitanje hrabrosti nego poetike. Koja počiva na pretjerivanju. A to znači da sam, podlegnem li autocenzuri, mrtav kao autor. Osim toga, koristim mnogo ironije i sarkazma. A mnogi ljudi vrlo nasilno reagira na ironiju i sarkazam. O čemu se, opet, mora pisati s ironijom i sarkazmom. 

Spomenuli ste jedanput da vas je formiralo Sarajevo. Ali da ste ostali tamo, nikad ne biste napisali niti jednu knjigu. Zašto? 

Htio sam reći kako sam kao mlad čovjek bio vrlo sretan u Sarajevu. Da sam sretan, nikad ne bih napisao ništa. 

Kritični ste prema mnogo čemu u svojoj domovini. Ali možemo li reći da se situacija u Crnoj Gori ipak malo-pomalo poboljšava? 

Da. Ali tu je prije riječ o niskim standardima s kojih smo krenuli nego o visokim standardima koje smo dosegli. Ide na bolje, u svakom slučaju, danas je tu bolje živjeti nego što je to bilo jučer. Što imaju zajedničko Crna Gora i Hrvatska i što ih razlikuje? (mislim na društveno političku, gospodarsku, financijsku... situaciju). Kaže Kafka na jednom mjestu kako ne samo da ne zna što zajedničko ima s ostalim Židovima nego ne zna ni što zajedničko ima sa samim sobom. Tako i ja. Ne znam ni što ja zajedničko imam s Crnom Gorom, kamoli što ona ima s Hrvatskom. 

Vaše kolumne su, blago rečeno, izazvale buru negodovanja pojedinaca. Jeste li očekivali takve reakcije i jesu li se s vremenom tenzije barem malo stišale? 

Jesu. Ideološke borbe u kojima sudjeluju takozvani intelektualci, i u kojima sam i ja srčano sudjelovao, danas više nisu ni najmanje opasne, to više nije rat, kao nekad, nego partija paintballa. 

Što vas još drži u Ulcinju i koliko taj grad utječe na vaše pisanje?

Drži me samo to što nemam novca da živim na drugom mjestu.