Rođen je u jednoj državi, odrastao u onoj za koju tvrdi da je druga država, pobjegao je u treću državu, igra za četvrtu državu, a zapravo potječe iz pete države.

Pa mu onda još i baba poručuje: "Što ćeš spominjati Krajinu, a baba ti je Hrvatica, tata je napola Srbin, napola Hrvat".

Nije lako Milanu Borjanu, golmanu kanadske reprezentacije i Crvene zvezde, osobi koja "sebe opisuje kao nekoga tko je rodom iz Srbije, iz Dalmacije, ali osjeća se kao Kanađanin jer je tamo proveo puno godina", a sada je postao žrtva hrvatskih navijača koji su na stadionu u Katru istaknuli transparent s reklamom za traktor i prepravljenim sloganom "Nitko ne bježi kao Borjan".

"Iz Srbije, iz Dalmacije"

Srpskim medijima Borjan se nastoji dodvoriti tvrdnjama kako se osjeća kao netko tko je "rodom iz Srbije, iz Dalmacije", a hrvatskim medijima izjavljuje kako je "prošlo 30 godina od rata i misli da je vrijeme da se i s jedne i s druge strane prekine s tom pričom". "Ja to gledam ovako: oni stariji, koji su prošli te događaje, znaju što je bilo, a mlađi, koji pojma nemaju o tome, danas to komentiraju", izjavio je u intervjuu za Index.

Borjan je nakon utakmice primio na tisuće uvredljivih poruka hrvatskih navijača, ali i izraze razumijevanja hrvatskih reprezentativaca, poput Brune Petkovića, koji je napade na Borjana komentirao riječima: "Iskreno, to nije lijepo".

Životna trauma

Milan Borjan imao je sedam godina kad su ga 1995. godine strpali u vozilo i odvezli u Srbiju, gdje je morao nastaviti sa životom. Za njega i mnoge druge izbjeglice to je bila životna trauma. Bio je žrtva indoktrinacije, učili su ga da je Dalmacija zapravo Srbija, da je Krajina bila država, a da s Hrvatskom nema veze.

Zato svojim komentarima nije samo izazvao izljeve mržnje hrvatskih navijača, već se pokazao kao neuk, zadojen i zapravo izgubljen.

Međutim, transparent kojim ga se provociralo na utakmici Hrvatske i Kanade, onaj s njegovim imenom na reklami za John Deere traktore, razotkriva i mučnu asocijaciju na ratne događaje iz 1995. godine.

Slavi se bijeg

Slavi se bijeg (ili protjerivanje, ovisno koga se pita) 200 tisuća srpskih civila iz Hrvatske. Slavi se odlazak 200 tisuća ljudi kojima su kuće spaljene, porušene ili opljačkane, a hrvatske vlasti već su im iduće godine zakonskim rješenjima onemogućile povratak i raspolaganje imovinom, što je tek postupno ukinuto u godinama nakon smrti Franje Tuđmana.

Mnogi koji su tada ostali u svojim domovima, loše su završili.

U tome se krije ružna pozadina ovih hrvatskih provokacija: pobjeda u Oluji i u Domovinskom ratu još uvijek se povezuje s protjerivanjem civila i ne slavi samo kao vojna pobjeda, već i kao čišćenje Srba iz Hrvatske.

Umjesto da se slavi oslobađanje teritorija i vojni trijumf, slavi se protjerivanje djece poput tada 7-godišnjeg Milana Borjana.
Kao da je to bio ultimativni cilj Oluje i Domovinskog rata.

Osjeća se kao žrtva

Milan Borjan nije imao izbora. On se doživljava kao žrtva i ima pravo osjećati se kao žrtva. On evidentno traga za domovinom, pa stoga prodaje oportunističke priče o domovini koje više nema ili o onoj koju ne priznaje, nastoji se svidjeti domovini u koju je pobjegao, ali svejedno nastupa za domovinu koja mu je najviše pomogla.

Milan Borjan ima pravo na svoju traumu, kao što te traume vuku još tisuće srpskih civila koji su ranih devedesetih bili žrtve srpske politike i srpskih vlasti, više nego hrvatske vojske i hrvatskih vlasti, a sada se nalaze na udaru hrvatskih provokatora ili u Borjanovu slučaju hrvatskih navijača.

Provala gnjeva

Istodobno, svako spominjanje Krajine izazvat će provalu gnjeva u Hrvatskoj, ali istodobno će Borjana prikazati kao neukog i pogubljenog, kao što će hrvatske navijače natjerati da protjerivanje djece i civila slave kao veliku ratnu pobjedu.

I da se rugaju s tuđom tragedijom.

Svjetsko prvenstvo u Katru otvorilo je brojne političke teme, od prava gejeva, žena i migranata u toj državi, preko prosvjeda igrača Irana i solidariziranja s prosvjedima u toj zemlji, pa sve do srpsko-hrvatskih provokacija. 

Pa ako Hrvatska doista želi biti velika u ratnoj pobjedi i zadržati moralnu superiornost u raspravama o ratovima iz devedesetih godina, onda bi trebala prestati s likovanjem nad bijegom civila i slavljenjem protjerivanja 200 tisuća ljudi iz Hrvatske. 

Nema u tome neke velike zadovoljštine.