Ono što se zbivalo u novogodišnjoj noći 2015. na 2016. u značajnoj je mjeri promijenilo naš svijet. Oko katedrale u Kölnu, i u različitim dijelovima grada, skupine migranata, ili ljudi koji su izgledali kao migranti, napadali su žene. U sljedećih nekoliko dana podneseno je oko 1200 kaznenih prijava, od toga 511 zbog seksualnih napada, a u 28 slučajeva dogodilo se silovanje ili pokušaj silovanja. O tome što se događalo u toj velikoj masi ljudi, čija je pojava odavala afričko ili arapsko podrijetlo, nikada nećemo saznati, niti je to ikad itko ozbiljno istraživao. Ali te noći odumrla je u punom smislu riječi njemačka politika dobrodošlice, a kancelarka Angela Merkel doživjela je kritike i osporavanja, najednom ne samo više od ksenofobne, nacionalističke i neonacističke manjine utjelovljene u AfD-u. Politika otvorenog srca prema migrantima od tada poprima više ekonomske i političke karakteristike, i prestaje biti pokušaj promjene jedne potrošene civilizacijske paradigme.

Što je te noći tako zaprepastilo Nijemce i bolji dio Europe, da su ostali bez riječi? Zaprepastilo ih je to da među ljudima koji su bježali od rata ili od siromaštva i beznađa svojih žalosnih i opustošenih zemalja ima nasilnika, psihopata i silovatelja. Ali ni to nije bilo najgore: Nijemce je užasnulo to što su se ljudi koje su oni gotovo s ljubavlju prihvatili začas, usred novogodišnje noći, poneseni kolektivnim emocijama, slavljem i samopouzdanjem zaborava, pretvarali u opasnu agresivnu rulju. A oni su, ti dobri Nijemci, svjesni svoje povijesne odgovornosti, i kao takvi možda jedini zreli Europljani, bili uvjereni da su migranti ljudi koji će pokazati zahvalnost za ono što je učinjeno za njih. Bili su uvjereni da su oni naprosto dobri ljudi, jer netko tko je preživio toliku silnu patnju, netko tko je uspio izvući živu glavu iz pakla Sirije, Jemena, Afganistana, Bangladeša, Pakistana, ili tko je prehodao pola crne Afrike da bi u orahovoj ljusci preplovio Sredozemno more, naprosto ne može biti zao. Jer naša kolektivna europska pedagogija, skupa s našom kulturom, književnošću i popularnom kulturom, uči nas da ljudi koji pate i stradaju zbog toga što jesu, ili zbog toga odakle jesu, nikako ne mogu biti zli. Recimo, jeste li vidjeli film o zlom i pokvarenom Židovu koji je stradao u Holokaustu? Jeste li pročitali knjigu o crncu silovatelju kojeg linčuje KKK? Jeste li na koncu čuli priču o zlom Srbinu i dobrom ustaši? Ništa od toga, naravno. Ali postojali su i takav Židov, i takav crnac, i takav Srbin, pa čak je postojao i takav ustaša.

U jednome trenutku se, upravo u toj novogodišnjoj njemačkoj noći 2016. godine, stvorio problem s tim što smo odgojeni da ljude koji su doživjeli zlo smatramo dobrim. Naročito ukoliko u tom zlu ima i naše odgovornosti. Početni refleks te vječne pedagoške bajke je pozitivan i ispravan: kakvog smisla ima govoriti o zloj žrtvi, dok ona trpi teror krvnika? A pogotovo nakon što taj teror prođe, kakvog smisla ima govoriti o zlu žrtve? Pokazuje se, međutim, da u tome ima ne samo važnog smisla, nego se naše naučeno uvjerenje da su žrtve uvijek dobre, za razliku od krvnika koji su zli, na kraju okreće i protiv nas, ali i protiv žrtava. Svi ti kelnski crnci i Arapi, iz te strašne njemačke novogodišnje noći 2016, skupina su ljudi, heterogena i krajnje raznorodna izolirana zajednica, koja se ne razlikuje od onih u čiju su zemlju došli, koji su također heterogena i krajnje raznorodna zajednica. Među njima potencijalno jednak je postotak psihopata, silovatelja ili naprosto loših i zlonamjernih ljudi. Pritom, element krajnjeg beznađa, očaja i besmisla njihovu će skupinu lakše homogenizirati u rulju, koja počinje djelovati u skladu s karakterom najgorih pojedinaca unutar nje. Kada živiš u miru i sigurnosti, te u iluzijama reda, slobode i demokracije, mnogo teže postaješ dio rulje.

Migranti, dakle, ne samo da nisu dobri ljudi, nego su ih njihove strašne životne prilike učinile potencijalno gorim i opasnijim od nas. Mi bismo im, pak, trebali pružiti mogućnost da budu kao mi. A to da budu kao mi znači i da imaju jednako pravo da čine isto zlo koje činimo i mi. Jednakost u dobru se podrazumijeva, ali možemo li zamisliti jednakost i u zlu? Ako ne možemo, onda imamo problem sa sobom i svojim pogledom na svijet. Ako ne možemo zamisliti da je taj čovjek kojeg prihvaćamo dok legalno ili ilegalno prelazi našu državnu granicu možda jednako pokvaren kao najpokvareniji član naše šire obitelji, ako ne možemo zamisliti da je čovjek kojemu pružamo čašu vode i skrivamo ga od policije kojom upravlja jedan Božinović kvaran do srži, onda imamo problem s inherentnim, neosviještenim i naivnim, tobože dobroćudnim, rasizmom i šovinizmom. Mnogi su se Nijemci i Europljani razočarali u toj novogodišnjoj noći 2016, pa su, nakon što je afrička i arapska rulja naokolo malo silovala, postali aktivno ili pasivno skloni AfD-u. Ili preciznije, od dobroćudnih rasista i šovinista pretvorili su se u zloćudne rasiste i šoviniste.

Neki dan pijani se četrdesetčetverogodišnjak, kojemu će hrvatska policija sa zadovoljstvom objaviti ime i identitet, te omogućiti njegovo fotografiranje s lisičinama na rukama, autom zaletio u sudionike biciklijade u Vojniću. Tim povodom lokalna je braniteljska udruga izdala saopćenje, koje su prenijele novine i u kojem, među ostalim, piše: “Svjesni smo da u sve ove dane kada traje 33. obljetnica osnutka 110. brigade ima u Republici Hrvatskoj, a naročito u mjestima i selima oko Karlovca gdje žive ostaci ostataka bivše vojske srpskih pobunjenika koje iritira i sama pomisao na 110., koji ne prestaju sanjati o neispunjenom snu za neku njihovu ‘veliku Srbiju’” A onda, još malo jasnije upućuju i ciničnu molbu “tim istima što mrze sve hrvatsko i koji se ne mire porazom u Domovinskom ratu i koji ne priznaju da žive u Republici Hrvatskoj i ne poštuju ju kao svoju Domovinu da izvole vratiti putovnice države koje mrze, ispišu se iz državljana Republike Hrvatske i odu živjeti u državu gdje ih neće iritirati sve ono što obilježava Hrvatsku”.

Dakle, jedan četrdesetčetverogodišnjak, o kojem saznajemo i da živi i radi u inozemstvu, a tu, valjda, navraća jer mu je tu i zavičaj, povod je da se ostaci ostataka nekadašnje srpske zajednice u Vojniću i okolici optuže za nastavak tradicija pobune iz 1991, i da ih se proglasi strancima na mjestu na kojemu su se rodili. Novine koje ovo objavljuju (Jutarnji list), kao i one koje ovo prenose, braniteljsko saopćenje tretiraju ili pozitivno, ili neutralno, premda bi u nekoj uređenoj demokratskoj državi i u Europskoj Uniji mnogo veći problem bilo saopćenje jedne organizirane i legalne organizacije, u kojemu se manjinska etnička skupina otvoreno diskriminira, te joj se prijeti, nego što problem može biti jedan čovjek koji autom gazi pješake i bicikliste. Taman da je taj čovjek najgori psihopat, terorist, ratni zločinac i silovatelj, on je samo jedan čovjek koji ugrožava živote i zdravlje onih do kojih može doprijeti.

Premda je Srba u Hrvatskoj ostalo toliko malo, i dalje će se događati da neki od tih ljudi učini neko zlo. Istina, u ovom slučaju možda i nije riječ o Srbinu, jer su ga takvim učinili braniteljsko saopćenje i hrvatski mediji. Ali pretpostavimo da on doista nije gazio ljude zato što je bio pijan, nego ih je gazio baš s mišlju da je on Srbin, a da su oni Hrvati. Zašto bi rečeni na takvo što imao veće pravo, nego, recimo, Mario Korade, sin generala Ivana Korade, koji je, istina, u zadnje vrijeme zlostavljao samo one s kojima se rodbinski povezan? (Spominjemo ga, jer i on ovih dana iskače po crnim kronikama.) Ako u nekom društvu postoji elementarna ravnopravnost, onda se ona očituje i u dobru, i u zlu.

U Hrvatskoj već nekoliko godina žive strani radnici. Osim povremenih šovinističkih i rasističkih opaski - naročito u najgledanijim programima HRT-a - njihova nas se egzistencija ni na koji način ne tiče. Oni nemaju osobnih imena, ili nas ta imena ne zanimaju, oni ne sudjeluju u našem društvenom životu, ne gledaju se sa nama u oči, nema ih. Tih ljudi je mnogo i bit će ih još više. Jednog dana će se dogoditi, statistička je to nužnost, da netko od njih učini zlodjelo prema nekome od nas. Dosad se, naime, događa da samo netko od nas čini zlodjela prema njima, tako što ih vara za plaću, pretuče ih, iz zlobe im štogod ukrade. Ali ništa od toga nas ne zanima, niti postaje vijest u našim novinama. Što će se, međutim, dogoditi ako netko od njih ubije ili siluje nekoga od nas? Hoćemo li nakon toga ostati ljudi, i hoćemo li njima pružiti mogućnost da budu ljudi? Za nas to je pitanje važnije nego za njih. Kao što je ono što se događalo u novogodišnjoj noći 2016. važnije za Nijemce nego za migrante. Možemo li o tome malo razmišljati?