Čini se da Andrej Plenković polako zatvara krug.

Prije osam godina sletio na čelo HDZ-a iz Bruxellesa, pobijedio na svojim prvim parlamentarnim izborima sa stranačkim desničarima i sklopio koaliciju s konzervativnim Mostom, a sada kad ulazi u postizborne pregovore s radikalnim desničarima iz Domovinskog pokreta pojačavaju se signali da bi se mogao vratiti u Bruxelles, i to na poziciju predsjednika Europske komisije.

Politico upravo Plenkoviću, zajedno s rumunjskim predsjednikom Klausom Iohannisom, daje najveće šanse da naslijedi Ursulu von den Leyen na čelu Europske komisije nakon europskih izbora na kojima - ne baš slučajno - Plenković nosi listu HDZ-a.

Odakle je krenuo, tamo se vraća. 

S desničarima je stupio na vlast, s desničarima ponovno formira vlast.

I to prije nego što Hrvatsku ostavi otprilike tamo gdje ju je zatekao kad je dolazio: s Ivanom Penavom umjesto Tomislava Karamarka, s autanim desničarom Zoranom Milanovićem na Pantovčaku umjesto tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, s poraženom ljevicom i SDSS-om na udaru desnice...

Ali i pred neočekivanim trećim mandatom u Banskim dvorima.

Logičan epilog

Plenkovićev odlazak u Bruxelles pružio bi posve logičan epilog njegove političke karijere u Hrvatskoj.

Sve što je radio, radio je u kontekstu jačanja svoje buduće europske karijere.

U svemu što je radio, slijedio je upute i smjernice Europske unije, pa čak i kad je uoči izbora posrnuo u odnosu prema Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO).

I treći mandat osvojio je upravo na krilima Europske unije, pored svega i unatoč svemu što je radio njegov HDZ.

Sve ono dobro što je ostalo iza Plenkovićeve vlade u zadnja dva mandata, sve ono čime se Plenković naveliko hvalio u ovoj kampanji i na čemu je skupljao glasove, izgrađeno je na pomoći Europske unije, ponajviše financijskoj, a onda i kroz Schengen, euro, blagodati zajedničkog tržišta...

Sve loše je HDZ

Sve ono loše zbog čega se tražila smjena HDZ-a s vlasti i na čemu je opozicija skupila dvije trećine glasova, izravna je odgovornost upravo Plenkovića i njegove stranke, od korupcije preko Turudića i lexa Perković, do zakašnjele obnove i nezaustavljive inflacije.
Europska unija donijela je Plenkoviću treći mandat. 

Bilo bi logično onda da mu, nakon svega, povjeri i mandat na čelu Europske komisije.

Jer, pored svega toga, Bruxelles je investirao u Plenkovića i zbog održanja jedinstva EU u kontekstu rata u Ukrajini. Dolazak euroskeptika Zorana Milanovića, heroja ruskih medija i prijatelja Viktora Orbana, u Banske dvore, naročito nakon dolaska proruskih igrača na vlast u Slovačkoj, dodatno bi uzdrmalo podršku Europe obrani Ukrajine.

No, s druge strane, nije sve ni tako blistavo s Plenkovićevim statusom u Bruxellesu.

Narušeni imidž

Njegova Vlada i stranka ozbiljno su zaražene korupcijom, izbor Ivana Turudića, protivnika utjecaj europskog tužitelja na procese u Hrvatskoj, kao i Plenkovićev rat s EPPO-om, narušile su premijerov imidž u europskim krugovima.

Osim toga, njegovi koalicijski pregovori s desničarskim Domovinskim pokretom, naslonjenim na ruski kapital i protivnikom obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, mogli bi poljuljati povjerenje Bruxellesa u sposobnost Plenkovića da zadrži hrvatsku politiku na kursu pomoći Ukrajini.

A tu je, naravno, i politički karakter Domovinskog pokreta.

Zapadni diplomati svojedobno su osujetili dogovorenu postizbornu koaliciju Ive Sanadera i HSP-a 2003. godine, i to zbog ustaškog karaktera stranke koju je tada vodio Anto Đapić, a sada se Plenković nalazi pred istim problemom u razgovorima s Domovinskim pokretom.

Što s HDZ-om?

Europska unija već je podržavala rušenje takve vlade nedavno u Poljskoj, pa ne bi baš blagonaklono promatrala formiranje slične političke konstelacije u Hrvatskoj. Naročito u režiji svog favorita Plenkovića.

No ako je istina da Plenković ima šanse (napokon) otići na novu dužnost u Bruxelles, postavlja se pitanje što to znači za novu Vladu, za HDZ, za opoziciju.

Postizbornu koaliciju s Domovinskim pokretom najlakše bi vodio njihov jatak Ivan Anušić, ali to bi značilo da HDZ pništava Plenkovićevo nasljeđe i odvlači stranku udesno. Iza Plenkovića, pak, nije ostalo potencijalnih lidera i nasljednika u stranci koju je kadrovski osiromašio i izblijedio, pretvarajući sljedbenike u podanike i birokrate.

Pomaže oporbi

To istodobno otvara prostor opoziciji koja nije uspjela parirati Plenkovićevu stilu vladanja, njegovoj stranci koju je okrenuo prema centru, njegovoj politici koja je izbijala mnoge ideološke i svjetonazorske adute lijevoj oporbi (a punila arsenale na desnici), pa ni retorici koja je doslovno dedramatizirala sve krize i ublažavala sve pritiske.

Što će HDZ bez Plenkovića?

To pitanje postavljalo se i nakon Franje Tuđmana, i nakon Ive Sanadera, pa se stranka opet vraćala na vlast, kao ekcem koji nikada ne prolazi. 

Nema nasljednika

HDZ ima snagu, ali na vidiku nema lidera kakav je bio Plenković, barem zasad, što bi moglo dati prostora i kisika oporbi da se razmaše, nametne i izgradi svoj rejting.

HDZ je dao Plenkoviću logistiku, organizaciju i tradiciju, a Plenković je HDZ-u dao liderstvo, ideološku širinu i koalicijski potencijal.

Pa ako se nekad Plenković žalio da je talac HDZ-ovih slabosti, HDZ je preko njega kompenzirao svoje nedostatke i triput zaredom pobijedio na izborima.

Potencijalnim odlaskom u Bruxelles i opraštanjem od HDZ-a Andrej Plenković zatvorit će jedno poglavlje svoje karijere i otvoriti drugo, kako i priliči karijernom diplomatu. On je iskoristio HDZ, kao što je HDZ iskoristio njega.

Pitanje je što će HDZ biti sposoban učiniti bez njega.