Hrvatski blaženik Alojzije Stepinac, žrtva montiranog sudskog procesa i voljeni hrvatski kardinal na čije se proglašenje svetim još uvijek čeka preminuo je na današnji dan prije 60 godina u 14.15 minuta.
Krašićki župnik Josip Vraneković zabilježio je posljednje dane kardinalovog života
U nedjelju 7. veljače: „Kardinal je sretno svršio podnevnu Misu. Bila je to posljednja Misa u životu. Često je za života znao kazati da mu je od svih biskupskih dužnosti najveća Misa ‘pro populo’ – za puk, tj. Misa za sve vjernike u Nadbiskupiji.“
U ponedjeljak 8. veljače župnik zapisuje: „Rano ujutro pohodio ga župnik u sobi i upitao kako je proveo noć. ‘Nikako.Ustao sam u noći i skoro se srušio na pod. Nestaje mi daha. Slab sam. Jedva stanem na noge.’“
Znate što, župniče? Pustite vi injekciju...
A u utorak 9. veljače: „Trpio je duševno i tjelesno, ako ne i više tjelesno zbog vrste bolova na mokraćnom mjehuru.“
No, u srijedu 10. veljače oko 10 sati kardinal prekine župnika i reče mu: „Znate što, župniče? Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono najznačajnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati. Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade.“ Obavio je opću ispovijed i primio sakramente svete Pomasti. Svi su klečeći molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti smrtni krevet, Kardinal je to jedini znao.“
A sam čas smrti župnik opisuje ovako: „Točno u 14 sati reče: ‘Dajte mi onu moju svijeću!’ Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će doskora trebati. I kad su mu sestre donijele željenu svijeću,… kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom. Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti svete vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti. Ustima je micao moleći i ponavljajući: ‘Fiat voluntas tua – Budi volja Tvoja!’ Bila je to posljednja riječ koju su nazočni mogli čuti iz njegovih umirućih usta… Bilo je to točno u 14.15.“
Kad je tajnik otvorio lijes, svi su rekli: Bože, mučenik, svetac!
Pokojni Bonaventura Duda svojedobno se prisjetio kardinalovog sprovoda:
- Najprije se mislilo da će biti pokopan u Krašiću. Već su mu tamo počeli kopati grob. Onda je nadbiskupu došao jedan predstavnik vlasti i rekao da sprovod može biti u katedrali. To je bilo pravo čudo! Poslije je jedan visoki dužnosnik rekao kako je to odlučio sam Tito, ali i na traženje vanjskih vlasti. Cijelu noć je narod dolazio u katedralu. Naši klerici i sjemeništarci su se izmjenjivali u katedrali, posluživali su vjernike i dijelili im krunice. Kad je Kardinalovo tijelo dopremljeno, katedrala je bila potpuno ispunjena, a kad je tajnik otvorio lijes, svi su rekli: Bože, mučenik, svetac! - ispričao je Duda.
Sprovod je trebao voditi bečki nadbiskup kojega je kao svojega izaslanika poslao papa Ivan XXIII. No, on je na putu do Zagreba doživio prometnu nesreću. Tako je u posljednji tren odlučeno da sprovod vodi nadbiskup Šeper.
- Njegovu propovijed i danas pamtim. Nije bila napisana, ali je dugo pripremana. Govorio je vrlo odlučno i vrlo svjesno i duboko, a kratko. Najdirljiviji mi je bio jedan susret s čovjekom koji mi je došao izraziti sućut. Bio je to jedan hrvatski Srbin koji mi je u ime Srba došao zahvaliti za sve što je nadbiskup Stepinac za vrijeme rata učinio za srpsku djecu. I donio mi je jedan mali sprovodni vijenac. U tom trenu sam pogledao mrtvo Kardinalovo tijelo i pomislio: Ti ovdje zbog toga ležiš. Mi fratri imali smo privilegiju sudjelovati u prijenosu tijela u grobnicu, a među nama je bio fra Jeremija koji je znao variti i on je zavario lijes s kardinalovim tijelom. Taj je dan počelo veliko hodočašće u katedralu. I taj njegov sprovod i dolazak vjernika značio je put prema njegovu proglašenju blaženim.