Odjel za ratne zločine Višeg suda u Beogradu proglasio je krivima osmoricu za ratne zločine protiv civila u srijemskom selu Lovas 1991. godine. Željko Krnjajić osuđen je na šest godina zatvora, Milan Devčić na osam godina, Darko Perić na pet godina zatvora, Radovan Vlajković također na pet godina, Radislav Josipović na četiri godine zatvora, Saša Stojanović na sedam godina, Jovan Dimitrijević na šest godina zatvora i Zoran Kosjer na šest godina zatvora. Optužnica je prvotno teretila 14-ero ljudi, četiri pripadnika nekadašnje JNA, četiri mještanina Lovasa, te šest pripadnika paravojne postrojbe "Dušan Silni". No u međuvremenu petorica okrivljenika su umrla, jedan je zbog bolesti postao nesposoban za suđenje. Promijenjena je i optužnica pa su okrivljeni umjesto za 69, odgovarali za smrt 29 ljudi. Ovo je podsjetnik na četnička zvjerstva nad civilima u selu Lovas 1991. godine
Malo srijemsko selo Lovas pretrpjelo je strašne posljedice srbočetničke agresije. Tijekom rata ubijeno je 89 mještana, što je pet posto ukupnog broja Hrvata koji su živjeli u selu. Lovas je 1991. godine bio mjesto jednog od najokrutnijih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku, kad su četnici poredali ljude i natjerali ih u minsko polje. Od 51 čovjeka, u minskom polju je stradao 21 mještanin, 14 ih je bilo ranjeno. Poslije je taj zločin četnika i JNA nazvan 'krvava berba grožđa' i bio je samo dio torture i patnji Hrvata i nesrpskog stanovništva iz sela Lovas i Opatovac za vrijeme Domovinskog rata.
'Streljali su me, izbori i gađali bombama'
Đuro Antolović (68) preživio je stravično mučenje i zlostavljanje četnika, a nekoliko puta je čudom izbjegao smrt u okupiranom Lovasu 1991. godine.
POGLEDAJTE VIDEO
Prozvali su ga 'ustaša broj 1', mučili i tukli dok ne bi ostao bez svijesti, vodili na lažno streljanje, zabijali u njega nož, zatvorili u podrum pa za njim bacali bombe...
Malo je reći da je Đuro Antolović (68), proživio pakao u Lovasu 1991. godine.
Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara JNA i četnici uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas.
U napadu na Lovas, u kojem je prije rata živjelo oko 1600 ljudi, sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Stanovništvo je ubijano i mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge... Tortura nisu bile pošteđene ni žene.
Odmah po ulasku razularenih četničkih hordi u Lovas, Đuri Antoloviću ubijen je otac.
On je kao i drugi Hrvati morao nositi bijelu traku oko ruke kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim toga na svim hrvatskim kućama, a tako i njegovoj, morale su visiti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja.
- U kuću mi je 15. listopada došla grupa četnika na čelu sa zločincem Milanom Radojčićem. Napravili su premetačinu i odnijeli sve što je bilo vrijedno. Kada su otišli, moja mama i ja počeli smo pospremati, ali nije prošlo dugo, a oni su se vratili i nastavili pretres. Taj put našli su nešto, za njih važno. Bila je riječ o pohvalnici koju sam dobio od Demokratske akcije Hrvatske. Radojčić je stavio pohvalnicu preda me i rekao: 'DAH je najekstremnija ustaška organizacija'. Tada su me počeli tući. Na nos i usta udarila mi je krv. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u policijsku postaju gdje me je dočekao poznati zločinac Mića Devčić - prisjeća se Đuro.
Devčić mu je potom uzeo novčanik, a onda se htio s njim rukovati.
Đuro ga je odbio.
- Tada je otvorio novčanik, izvadio sliku Majke Božje i upitao me što je to. Odgovorio sam mu kako on dobro zna što je to. Uzeo je potom bokser i njime me udario ispod lijevog oka. Pao sam. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u zatvor. Ispitivali su me i tukli dok nisam ostao bez svijesti - ispričao je Đuro o teroru koji je prošao.
Uskoro im je stigla komadna: Brzo svi van! Bilo im je zabranjeno razgovarati, kašljati... nisu smjeli ništa. Tada mu je prišao jedan od četnika koji je bio u pretresu njegove kuće i rekao: 'Vidiš ovoga, piši poseban tretman, taj je ustaša broj 1! '
Od tada ga više i nisu drugačije ni zvali.
- Nakon toga su nas još batinali. Noć sam proveo više u besvjesnom nego u svjesnom stanju. Ujutro su nas opet postrojili pa ponovno vratili u podrum. Odjednom sam čuo: Ustaša broj 1, van! Dočekali su me četnici i rekli da idem na strijeljanje. Postavili su me pred zid, opalili... Ostao sam živ. Naime, pucali su mi iznad glave. Rekli su mi da će me ubiti drugi put - prisjeća se Đuro.
Milan Radojčić ga je ispitivao, a Đuro mu nije htio odgovarati.
Onda je poslao po četnika koji je slovio kao jedan od najkrvoločnijih.
- Zvao se Petronije. Ovaj mi je odmah zabio nož u lijevu natkoljenicu. Nisam izustio ni glasa. Još jednom mi je zabio nož. Učinio bi to još nekoliko puta dok Radojčić nije pošizio i rekao: 'Nisam ti rekao da ga tu kolješ, vodi ga negdje dalje' Tada je došao Mića Devčić kako bi me ispitivao. Ni njemu nisam ništa rekao. Otvorio je vrata i rekao jednom od četnika: Vodi ga kud god hoćeš, ubij ga, radi što hoćeš! Opet se pojavio Petronije i rekao da sam ja njegov. Dok sam izlazio van, cijelo su me vrijeme batinali. Potom su me stavili u automobil i Petronije me upitao gdje želim da me ubije, na ulici ili u kući. Rekao sam da bih radije da se to dogodi u kući - svjedoči Antolović o nevjerojatnim stvarima koje je prošao u okupiranom Lovasu.
Kada su stigli do njegove kuće, doslovce su ga izbacili iz auta, a onda su ga, navodi, Petronije i Radojčić zvani Bajica utjerali u dvorište. Gurnuli su ga u podrum, a onda su za njim bacili bombu.
- Prekrižio sam se, a bomba je eksplodirala. Nalazio sam se u nekoj vrsti polusvjesnoga stanja, ali sam čuo Bajicu kako viče Petroniju da sam još uvijek živ pa neka baci još jednu bombu. Kada su i nju bacili, otišli su, a ja sam izgubio svijest. Nakon nekog vremena počeo sam dolaziti k sebi, ali nisam mogao ustati. Bio sam natučen, nekoliko rebara mi je bilo slomljeno, ruka iščašena, leđa puna krhotina od bombi. Pokušao sam izići, ali me u tome spriječio snajperski hitac. Pao sam natrag u podrum. Kada sam čuo ljudske glasove, pomislio sam da su četnici pa sam se pokušao objesiti. Kako sam bio u polusvjesnom stanju, nisam to dobro napravio. Glasovi koje sam čuo pripadali su dvojici mojih nasilno mobiliziranih susjeda, jednom Mađaru i jednom Srbinu iz Subotice. Oni su me skinuli s vješala i unijeli u sobu na krevet. Cijelu su noć bili uz mene i pazili su da ne dođe netko od četnika. Oni su me i poslije posjećivali, a u Komandi su rekli da sam mrtav - prisjeća se Antolović.
Đuro je uspio pobjeći zajedno sa majkom na sam Božić 1991. godine.
Vratio se u Lovas nakon mirne reintegracije. Ostao je bez noge pa je u invalidskim kolicima. Slabo čuje pa nosi slušni aparat. No to ga ne sprječava da bude angažiran u društvenom životu općine Lovas. Fotografira, snima, pomaže u svim aktivnostima koliko može.
'Poslali su nas u minsko polje'
Ivan Mujić (63) preživio je minsko polje iako je bio teško ranjen. Svaki dan se sjeti tog dana kada je gledao smrti u oči. A kako i ne bi kad svakodnevno prolazi kraj polja gdje je u jesen 1991. godine mislio da mu je došao kraj.
- Supruga i ja s dvije kćeri koje su tada imale 10 i 8 godina mirno smo živjeli u svojoj kući u Lovasu. Supruga je radila u pogonu Borovo u Lovasu, a ja u Vukovaru u ugostiteljskom poduzeću. Odmah na početku uključio sam se u organizaciju obrane i straža u mjestu. Naime, naše mjesto i cijeli ovaj kraj od Tovarnika do Iloka bio je u okruženju srpskih i JNA postrojbi. U više navrata Lovas je bio granatiran, a posebno crkva - rekao nam je Mujić u nedavnom intervjuu.
Masakr nad nevinim stanovništvom ovog malenog srijemskog sela započelo je dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je tzv. JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni.
- U jutarnjim satima 10. listopada oko 7.30 počelo je jako granatiranje, a zatim i pješački napad. Mali broj naših branitelja pokušao se oduprijeti, ali nije imao šansi te su se povukli prema Iloku. Ja sam se zatekao u mojoj ulici i u nekoliko navrata pokušao sam se izvući, ali nisam mogao jer su pucali i bacali bombe. Oni su taj dan ubili 23 ljudi, što na ulici, što po kućama i dvorištima. Sutra 11. listopada u dvorište su nam ušli pucajući Srbin iz Lovasa Milan Radojčić i jedan oficir JNA po činu kapetan. Radojčić mi je rekao da je on komandant teritorijalne obrane Lovasa - prisjeća se Mujić.
Tada mu je Radojčić, ističe, naredio da oko ruke, odnosno nadlaktice, zaveže bijelu traku i da se ujutro mora javiti u poljoprivrednu zadrugu na raspored za rad i da su im uveli policijski sat.
- Kad sam ujutro išao u zadrugu sve je bilo puno vojnih vozila ,transportera, tenkova, civilnih vozila od naših mještana koje su okupatori uzeli. Vidio sam puno nekih čudnih ljudi koji su bili neuredni i u dijelovima uniformi, vojnih, milicijskih, kokardi, petokraka, četiri S, ali svi do zuba naoružani i načičkani bombama - priča nam Mujić.
Tijekom Domovinskog rata smrtno je stradalo 89 mještana Općine Lovas, a jedna se osoba vodi kao nestala. Silovane su mnoge žene i djevojke, a dio mještana Općine Lovas odveden je u koncentracijske logore u Srbiju. Srušena je crkva sv. Mihaela stara više od 250 godina. Uništeni ili oštećeni su gotovo svi gospodarski objekti.
- Sve do 17.listopada morali smo raditi razne poslove koje su nam dali, a taj dan su dali proglas da svi muškarci od 18-55 godina dođu pred zadrugu u 16 h. Skupilo se preko 60 ljudi, a oni su nas pod puškama strpali u dvorište mehaničke radione poljoprivredne zadruge. Tu smo prenoćili sjedeći na klupama, a oni su nas cijelo vrijeme držali na nišanu. Tijekom noći su nas popisali, a nekoliko osoba su odvodili i pretukli - govori nam Mujić.
Njihov krvavi pir počeo je, kaže nam, 18. listopada. Donijeli su bilježnicu i prozivali ih.
- Kako su koga prozvali da izađe pred njih, skočilo bih njih nekoliko i mlatili bi ga palicama, bokserima te boli noževima. Ljudi su padali, gubili svijest. I ja sam prozvan i dobio svoju porciju batina. Krvi je bilo posvuda. Negdje malo prije podne vojnici u maskirnim kombinezonima i šljemovima ušli su u dvorište i kazali ovima što su nas mučili da nas vode brati grožđe. A ako neko naleti na minu da nije važno, jer mi ionako znamo gdje smo ih postavili - nastavlja Mujić.
- Tu u dvorištu najgori mučitelji su bili neki Petronije, Nikola ,Kosta, Pljoka i još kojima nisam zapamtio imena, a lokalni Srbi iz Lovasa su nam naredili da stanemo po dvojica. Uz njihovu pratnju, a puške su bile uperene cijelo vrijeme u nas, smo izašli. Putem su ubili Boška Bođanca jer nije mogao hodati, izboli su ga pa je iskrvario - nastavlja priču Mujić.
Paravojne postrojbe tako su natjerale skupinu od 52 Hrvata “očistiti” minsko polje. Oni nisu znali gdje točno idu. Kada su došli na minsko polje natjerali su ih da se prime za ruke, rašire i da pješice krenu kroz polje. Ubrzo su naletjeli na mine i znali da su osuđeni na smrt. Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu.
- Oni su ostali na uzvišenjima iza nas i držali nas na nišanu. Morali smo ići naprijed i nogama kao 'kositi' - ističe Mujić.
Mujić je ranjen, a 21 osoba je ubijena. Osim njega ranjeno je još 13 ljudi. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu.
- Treba istaknuti da to prije nije bilo minsko polje već su ga oni postavili da bi nas proveli kroz njega i poubijali – kaže nam Mujić.
Nastavak ovakvog stravičnog iživljavanja zaustavio je jedan časnik JNA. On se dovezao do lokacije gdje su ih mučili te psujući srpsku paravojsku zaustavio daljnje mučenje i smrt. Naredio je da se ranjeni izvuku i odvezu do Šida na zdravstveni pregled. No tamo im je osoblje dalo samo nužnu njegu.
- Tamo je umro Josip Turkalj, a nama su četnici koji su nas pratili uzeli osobne dokumente i oteli sve novce te nam donijeli jednu posudu sa vodom i krpu da brišemo krv sa poda koja je lila iz nas. Vratili su nas nazad u Lovas u ambulantu gdje nam je dr. Kačar pružio pomoć i koliko je mogao pomogao. Ja sam bio najteže ranjen, nastradalo mi je tanko i debelo crijevo, geleri su mi bili u plućima i još puno gelera po tijelu te mi je bilo sve lošije pa sam se pred jutro počeo gubiti. Došlo je vojno vozilo i doktor je rekao da ja i još dvojica ranjenih idemo u bolnicu. Odvezeni smo u Srijemsku Mitrovicu i samo znam da su neke sestre škarama rezale odjeću sa mene. Sljedećeg jutra sam se probudio u šok sobi. Oporavak je bio težak, ali ostao sam živ - prisjeća se Mujić.
Nakon toga je završio u srijemskom selu Stari Slankamen u Srbiji gdje je ležao u užasnim uvjetima pod prijetnjama smrću. Zatim su ga prebacili u grad Inđiju na ispitivanju gdje su ga ispitivali stvari poput: Koliko je srpske djece ubio i prijetili da će mu oči izvaditi.. Potom je opet završio u Mitrovici, pa u Lovasu. I dok nije uspio pronaći ženu i djecu u Lovasu svašta je proživio.
Nekako su ipak uspjeli preko Šida, Bijeljine i Tuzle stići do Zagreba krajem prosinca 1991. No u glavnom gradu je Mujić ubrzo hospitaliziran te je proveo tri mjeseca u bolnici. Operiran je dva puta, a 1995. je otišao u mirovinu.
- Kuća mi je ostala. Bila je useljena, ali je bila dosta devastirana. Obnovili smo je i 1999. se vratili. Kćeri su završile školovanje, udale se i danas imam troje unučadi - kaže nam na kraju Mujić.
'Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt'
Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.
- Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti - kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile.
I neće.
- Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti - prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.
Mirko Rudić koji je Ružine sinove zajedno sa ostalim četnicima odveo u smrt bio je vozač prvooptuženog Ljubana Devetak. Rudić danas živi i radi u Vukovaru.
- Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! - pita se Ruža.
Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.
- U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.
Obojica sinova sahranjena su 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. godine. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.
- Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe - neutješna je Ruža.
Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu. Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih.
'Rekli su da idemo brati grožđe'
Lovro Gerstner preživio je mučenje, zlostavljanje i 'krvavu berbu grožđa' u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio.
- Od napada na selo Lovas pa do 17. listopada 1991. četnici su dolazili tri puta u pretres moje kuće, tražili su oružje. Kako oružje nisam imao, nisu ništa ni pronašli. Nisu bili zadovoljni pa su me tukli u podrumu govoreći:' Ustaša laže da nema oružja' - priča Lovro Gerstner (59) koji i danas živi u malenom srijemskom selu Lovas.
- U to sam vrijeme bio pod radnom obvezom i morao sam se svaki dan javljati u zadružno dvorište na posao. Čistili smo selo od granatiranja i skupljali stoku koja se razbježala po selu. Za mene je radna obveza trajala do tog 17. listopada. Toga dana rekli su mi da se u 17 sati moram javiti u zadružno dvorište na sastanak. U to vrijeme počinjao je policijski sat i nitko se nije smio kretati po selu, stoga mi je bilo jasno što će se dogoditi. U dvorištu Zadruge poredali su nas na klupe, a ispred nas su na trijemu stajali pijani četnici s puškomitraljezima i automatskim oružjem. Cijelu noć su nas izdvajali jednoga po jednoga i odvodili u neku prostoriju. Tamo su i mene tukli bez milosti i to samo zato što sam Hrvat - prisjeća se Lovro mučenja.
- Kada je svanulo jutro 18. listopada 1991. godine, stigao je četnički zapovjednik pa je počelo izdvajanje. Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima. Cijelo je dvorište bilo krvavo. U međuvremenu je došlo naređenje da idemo »brati grožđe«. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu - kaže Lovro.
Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik, objašnjava Lovro, gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih.
- Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene. Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio: 'Ustaše su bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje.' A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja - prisjeća se Lovro.
Odvezeni su u ambulantu u Tovarnik gdje nisu dobili nikakvu pomoć već su direktno prevezeni u Šid.
- U šidskoj ambulanti su nas previli. Došao je neki kapetan koji nam je naredio da očistimo svoju krv s poda. To smo činili onako ranjeni i izmučeni. Oficir je vikao i na medicinske sestre koje su nas previjale govoreći: Oni svoje kuće neće vidjeti.
Pobacali su ih u kamion i dok su se vozili kroz Šid zaustavila ih je vojna policija koja je naredila da ih odvezu u Lovas u ambulantu.
No kad su tamo stigli pojavili su se četnici.
- Pojavila se grupa četnika koji su nas htjeli dokrajčiti pa je lovaski doktor zatražio iz Komande deset vojnika rezervista da nas čuvaju. Konačno nam je bilo malo lakše. No, doktor nam po naređenju nije smio dati ništa jesti. Bili smo tako četiri dana bez hrane, iskrvareni i izmučeni. Peti dan su nas, teže ranjenike, prebacili u Mitrovicu u bolnicu - priča Gerstner koji je tada završio u sobi sa srpskim ranjenicima.
- Stavili su me u sobu s njihovim ranjenicima. Trpio sam prijetnje smrću svaki dan i noć. Osam dana bilo je kao osam godina. Deveti dan došao je iz Lovasa doktor Kačar po nas četvoricu. Izvukao nas je iz bolnice i odvezao u Lovas. U to vrijeme u selu se stanje malo smirilo. Ostali su rezervisti jugovojske. Nisu nam ni oni bili naklonjeni, ali nije više bilo četnika. A onda je došla naredba da svi moramo napustiti selo.
Kada je Lovro Gerstner 5. prosinca 1991. godine ugledao Zagreb sve je, kaže, bilo ljepše i lakše. No odmah s autobusa morao je u bolnicu jer mu je noga bila otečena i crna.
- Uslijedila je operacija, a poslije operacije dvije godine liječenja u toplicama. Ostao sam invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Dvije godine kasnije morao sam otići u invalidsku mirovinu. Noga mi je utrnuta i dan danas, šepam dok hodam. Svaki dan prolazim kraj tog minskog polja i nemoguće je zaboraviti strahote koje su se dogodile. Najveće veselje mi je mojih šestero unučadi. Imam četiri unuke i dva unuka - kaže nam na kraju Lovre Gerstner.
Oca su mi ubili na ulici, presjekli su ga rafalom'
'Matori izlazi van, gdje su ti sinovi? - kazali su prije nego su mog oca Stjepana odveli iz kuće i u susjednoj ulici presjekli rafalom. Ubili su ga kao psa - priča nam Mato Mađarević kojem su 10. listopada 1991. ubili tada 67-godišnjeg oca.
Taj dan kad su ubili njegovog oca ubili su još 20-ak ljudi. Sve su ih izvukli iz kuća i poubijali. Njihova mrtva tijela ležala su na ulicama malenog srijemskog sela Lovasa koji je taj dan okupirali srpskočetnički krvnici.
- Mene su zatvorili u zadruzi gdje su tada držali zarobljenike. Neke od momaka koji su bili sa mnom su zadužili da kupe mrtve sa ulica. Kad su se vratili rekli su mi da su i leš mog oca pokupili te da su sve odveli na mjesno groblje gdje se s bagerom iskopala rupa u koju su ubačeni - kaže nam Mato.
Nekih tjedan dana kasnije nove žrtve su napunile grobnicu, one koje su nastradale u minskom polju, događaju poznatom kao Krvava berba grožđa, zatim žrtve ubijane u garažama, podrumima..
Sve skupa 68 leševa ležalo je u toj grobnici. Masovna grobnica Lovas po broju žrtava najveća je nakon one na Ovčari. Posmrtni ostaci ekshumirani su u ljeto 1997. a pokopani 21.ožujka 1998. godine.
Nekih tjedan dana kasnije nove žrtve su napunile grobnicu, one koje su nastradale u minskom polju, događaju poznatom kao Krvava berba grožđa, zatim žrtve ubijane u garažama, podrumima..
Sve skupa 68 leševa ležalo je u toj grobnici. Masovna grobnica Lovas po broju žrtava najveća je nakon one na Ovčari. Posmrtni ostaci ekshumirani su u ljeto 1997. a pokopani 21.ožujka 1998. godine.
- Kad su nam najavili krvavi Badnjak 22.12. zaista su održali riječ. Priveden sam i punih pet dana brutalno batinan i mučen. Lomili su mu kosti, udarali gdje god su stigli. U krvava usta usipali mi šalice soli, na ruci mi gasili čikove. Vratili su me doma jer su računali da neću preživjeti - prisjeća se Mađarević.
- Taj dan kad su sahranjene žrtve bio je prohladan i tmuran dan, na prikolicama su vozili lijesove, 68 njih na jednom mjestu. Strahota, jeza da vas prođe. Iz masovne grobnice ekshumiran je i moj punac Andrija Devčić(77) koji je također taj dan pokopan - kaže nam Mato.