Umjesto da mirno živi umirovljenički život, umirovljenica iz Osijeka Štefica Čučak (80) već sedam godina radi najzahtjevniji posao koji je mogla pronaći.
Bavi se humanitarnim radom. Osnovala je i razvila svoju udrugu Rijeka ljubavi u neprofitnu organizaciju koja najaktivnije skrbi o obiteljima koje imaju jedini zajednički nazivnik - gladni su!
Udruga ima čak 750 obitelji ili 3000 članova i svakoga mjeseca ona im podijeli paketa hrane za oko 80 tisuća kuna. Dijeli im sve što dobije od donatora i sponzora, kojih je sve manje, pa Štefica većinu dana provede na telefonu u potrazi za novim donacijama i moleći za pomoć u ime sve gladne djece koja joj dolaze na vrata. Štefica je otvorila i jedinu socijalnu samoposlugu u Osijeku, organizirala kuću za prihvat djece i obitelji djece oboljele od tumora koja se liječe u Zagrebu, osnovala i jedinstvenu u Hrvatskoj socijalnu trgovinu s odjećom i obućom te pokrenula niz drugih humanitarnih projekata.
U uredu je okružena velikim brojem zahvalnica, plaketa, nagrada, a vlasnica je i dvije Povelje humanosti koje joj je dodijelila Osječko-baranjska županija te priznanja Pečat grada Osijeka.
- Mogu slobodno reći da sam trenutačno najveći prosjak u Hrvatskoj. Humanitarnim radom bavim se cijeli život. U humanosti ne možete glumiti - ili ste humanist ili niste. Taj je posao iznimno težak i nitko ga neće raditi jer je skup, zahtjevan i traži od vas maksimum. Otkako se time bavim naučila sam puno o ljudima. Oni siromašni i gladni su skromni, a oni bogati i bahati su sebični, stalno gladni, ali novca, i nemaju sluha za druge. To se, nasreću, ne odnosi na sve, ali začudili biste se kad bih vam rekla tko je od naših poznatih i uglednih političara, poduzetnika, čak i milijunaša, upravo takav - kaže Štefica koja se ne ustručava zaustaviti ili nazvati bilo koga i pitati za pomoć.
- Našu udrugu nitko ne financira, nismo na proračunu, ne dobivamo donacije iz robnih rezervi, znači, ovisimo samo o donatorima, OPG-ovima, puno malih ljudi koji svakodnevno odvajaju od svojih plaća i mirovina kako bi dali nama. Mi smo iznimno transparentni i u udruzi ne ostaje ni kuna, sve ide za gladne. Nemamo čak ni odgovarajuću tehnologiju i opremu, a računalo sam kupila sama od svoje mirovine - kaže Štefica dodajući kako ona, kad zapne, ide do kraja, bez stida i srama, makar joj kažu i da je “luda baba”.
- Mogu mi reći što god žele, ali nemate pojma kakva je sreća i zadovoljstvo vidjeti osmijeh malog djeteta ili starice, kad im dajete vrećicu punu hrane, poklona, slatkiša... To se ni s čim ne može mjeriti - dodaje Štefica koja se humanitarnim radom počela baviti još kao mlada žena.
Kao dijete je otkrila što znači biti gladan jer je odrastala u radničkoj obitelji, s ocem alkoholičarem i mamom koja nije puno marila za to.
- Teško mi je pričati o tome. Kad sam bila mala, mama me je ostavila kod bake u Mađarskoj. Dovela me nazad u Osijek kad sam trebala krenuti u školu. Govorila sam samo mađarski, teško hrvatski, pa su me druga djeca sprdala, bila sam nesretna i odbačena. Otac je sve popio što smo imali pa sam često bila željna kruha i masti. O, da, znam dobro što je glad. Možda stoga ne mogu podnijeti vidjeti gladnu djecu i njihove majke - prisjeća se Štefica svojeg djetinjstva s “knedlom u grlu”.
Udala se rano, zaposlila u Elektrometalu kao knjigovođa, a bila je i tajnica Sindikata. U njezinoj tvrtki nije bilo nenaplaćenih dugova, sve je to Štefica dotjerala do kraja. U braku je rodila kćer, koja je danas liječnica opće prakse.
Nakon što joj je 2008. umro suprug, odlučila je da ne može sjediti u kući. Odabrala je opet humanitarni rad.
- Bila sam jedno vrijeme u politici, u SDP-u, jer sam mislila da su oni socijalna, radnička stranka koja se zalaže da svima bude bolje. Radila sam samo humanitarne poslove, a onda sam shvatila da na tome bodove dobivaju samo lokalne političke zvijezde koje nemaju ni ‘H’ od humanosti, pa sam izašla iz stranke i osnovala udrugu Rijeka ljubavi. U našoj udruzi svi gladni imaju prednost, čak i oni koji nemaju socijalnu iskaznicu grada, imaju neka primanja, ali su im nedostatna da s njima prežive - kaže Štefica, koja se “bori” na svim frontovima kako bi svojim štićenicima osigurala hranu i lijekove. Nema ministarstva kojemu nije poslala apel za pomoć, bilo da je riječ o hrani, namještaju, odjeći, pa do traženja prijevoza za donacije koje joj propadaju jer ne može naći kamione.
- Nekima sam našla smještaj, nekima namještaj, nekima posao. U sukobu sam s dijelom Crkve jer rad njihova Caritasa smatram neprimjerenim potrebama ljudi. Ipak, iako dajem cijelu sebe, uvijek ima nezadovoljnih i onih koji smatraju da su zakinuti. Svejedno sam ponosna na to što radim, ali bih bila najsretnija kad bih konačno stavila ključ u bravu i rekla: ‘Nema više gladnih’ - kaže Štefica, koju ipak slome sve te emocije i nemoć.
- Teško je sve to gledati. Djecu pogotovo. Dođu tu kao siročići, neki pothranjeni, neki zlostavljani, a jedino što možeš dati im tu vrećicu hrane koju će možda, ako je mama dobra domaćica, imati sljedećih nekoliko dana. Dođu mame pa istresu preda me sav svoj jad, bijedu i tugu te im bude lakše - otkriva i drugi dio svojeg posla Štefica.
Prije godinu dana imala je i srčani udar, ali se odmah nakon kratkog oporavka vratila u udrugu. Unatoč tome, Štefica je puna ideja za buduće projekte. Voljela bi osnovati udrugu nezaposlenih, koja ne postoji u osječkoj županiji, ali ne može naći osobu koja bi tu radila, tražila poslove za nezaposlene direktno na terenu i vodila brigu da se poštuju zakoni koji se odnose na zapošljavanje. Voljela bi i organizirati niz predavanja u osnovnim školama kako bi se malu djecu educiralo o potrebi humanitarnog rada, zaključuje neumorno energična Štefica.
Stalno novi projekti i izazovi
Nastojim promijeniti taj glupi zakon po kojemu se trgovcima i proizvođačima hrane više isplati robu pred istekom uništiti nego donirati. Izborili smo se da se neki lijekovi nađu na listi HZZO-a i da ih se više ne mora plaćati.