Naša se Vlada napokon odlučila uvesti informatiku kao obavezan predmet u osnovne škole. Istina, samo u 5. i 6. razrede, ali i to je pomak. S druge strane, Hrvati u Švedskoj oduševljeni su njihovim obrazovnim sustavom. Novinar Slobodan Mufić jedan je od njih, a njegova kći krenula je tamo u školu, svoje iskustvo podijelio je na Facebooku i prikupio više od 2000 lajkova.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Sredina prošlog kolovoza, ugodno ljeto u Švedskoj. Mi smo Mi, a On je ravnatelj osnovne škole Lunden, udaljene 200 metara od našeg stana.

Mi: Preselili smo se nedavno u Švedsku i imamo 11-godišnju kći koju želimo upisati.

On: Dobro, popunite ovaj obrazac, treba nam nekoliko osnovnih informacija o vašoj kćeri.

Mi: Znate, ona ne zna švedski.

On: Dobro, naučit će.

Mi: Možda bi isprva trebala raditi po posebnom programu?

On: Postoji i ta mogućnost, ali mi mislimo da će najbolje i najbrže naučiti švedski u razredu s ostalom djecom. Uostalom, jedna nastavnica švedskog jezika radit će dva sata dnevno samo s njom.

Mi: Što Leona treba ponijeti u školu?

On: Ništa. Knjige, bilježnice, olovke, gumice, šiljila, ravnala, trokute, bojice... sve će dobiti ovdje. Mora samo voditi računa da baterija na iPadu ne bude prazna.

Mi: Znači, moramo joj kupiti iPad?

On: Ma ne, iPad će dobiti u školi, da se lakše snalazi s prevođenjem i učenjem, ali mora sama paziti na bateriju.

Mi: Treba li djetetu spremiti neku hranu za školu?

On: Nema potrebe, doručak je od 7:30, a ručak u 12:00. Svaki dan imamo dva menija, mesni i vegetarijanski.

Mi: Mislite li da bismo kod kuće ponekad trebali govoriti švedski s Leonom.

On: Nikako. Kod kuće trebate razgovarati hrvatski. I ne samo to, bilo bi dobro da jednom tjedno uči hrvatski na dopunskoj nastavi.

Mi: Imate li nekoga tko predaje hrvatski jezik?

On: U našoj školi nemamo, ali dopunska nastava hrvatskog jezika održava se četvrtkom od 16:00 u Eriksdalskolanu.

Mi: To je na suprotnoj strani grada...

On: Nema problema, naručit ćemo taksi.

Mi: Taksi?

On: Da, čekat će ju na parkiralištu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave. 

I tako se Leona svakog četvrtka vozila taksijem na satove hrvatskog. Posebno se važnom osjećala kad bi po nju došla mlada vozačica u limuzini s tamnim staklima. Naravno, sve na račun ljubaznih i širokogrudnih švedskih poreznih obveznika.