Posljednjih godina o našem transplantacijskom programu slušamo samo najveće hvale. S pravom. Po bolnicama su se ekipirali top timovi koji ruše svjetske statistike, a čine ih ljudi koji rade vrhunski posao, dostupni su od 0 do 24, sedam dana u tjednu, na uštrb vlastitih privatnih života. Jer to znači baviti se transplantacijama.

Nema planiranja kada će se organi negdje pojaviti, po njih se kreće kada dođe informacija, neovisno o tomu koje je doba dana. S dolaskom pandemije smanjio se broj organa koji stiže preko Eurotransplanta, pa umnogome program ovisi o eksplantacijama u domaćim bolnicama.

Logika govori da je timovima u takvim slučajevima potrebno pouzdano prijevozno sredstvo, u koje stanu i ljudi, i oprema. No ekipa iz Kliničke bolnice Merkur već nekoliko godina po organe kreće u raspadajućem kombiju s kojim nikada ne znaju hoće li uopće stići na cilj i kada će ih ostaviti na cesti. Nije se jednom dogodilo da kombi, u kojem su preuzeti organi, stane zbog kvara u gluho doba noći, negdje na autocesti, pa ekipa na debelim minusima satima čeka drugi prijevoz. Nedavno su kombiju i kočnice otkazale, neposredno pred polazak. I tako stalno.

Već nekoliko godina Ministarstvu zdravstva rješavanje ovog problema nije došlo na listu prioriteta. Statistikama se vole hvaliti, ali nikoga nije bilo briga što timovi s ovakvim prijevozom riskiraju vlastite živote, ali i kvalitetu organa koje transportiraju. Pritom se vozni parkovi članova Vlade neprestano obnavljaju, a kombi za spašavanje života odgovornima je samo usputna gnjavaža koju opetovano križaju u budžetnim stavkama.

Neodgovorno, žalosno, bijedno? Sve odjednom. Prema posljednjim informacijama, aktualni ministar Vili Beroš obećao je riješiti problem u što kraćem roku. U redu. Čekamo. Ministre, vi ste na potezu, i znajte da bi taj "što kraći" rok zapravo trebao biti – odmah.