Noć je odavno pala na Przemysl, gradić na jugoistoku Poljske. Prekrila mu je popločane ulice, spomenike i parkove. Spustila se i na kolodvor. Ne razumijem poljski, ali siguran sam da nitko ovdje ne pamti toliku gužvu. Mravinjak.
POGLEDAJTE VIDEO: Uživo iz Przemysla
Stigla je nova smjena ukrajinskih izbjeglica. Opet djeca, opet starci, opet žene. Obitelji se stišću na ležajevima, majke i očevi podbuhlih podočnjaka pretražuju mobitele. Zure u vijesti, grozničavo šalju poruke. Klinci, vjerojatno premoreni od višesatnog bijega, blaženo hrču. Gledam im rumena, ušuškana lica i raširene ruke. Spavaju dok se oko njih kotrlja rijeka ljudi. Dok nekoliko kilometara dalje rampa na granici dijeli sigurnost od smrti.
Dvije curice su budne. Crtaju nešto. Nadvirujem se. Virim im u škrabotine. Jedna je nacrtala medvjedića. U šapama drži srce iznad kojeg piše "Love".
Ljubav.
Stare, zle budale nikad nisu naučile ono što ova izbjegla djevojčica na kolodvoru odavno zna.
Izlazim vani, probijam se kroz rijeku ljudi, prolazim kraj žene u skupocjenom kožnom kaputu. Kleči na podu, jede gulaš iz plastične posude. Poljaci, civili, donijeli su hrpu hrane. Ljudi za ljude. Nalijećem na Juliju. Pobjegla je iz centra Kijeva s Barsikom.
Barsik je njen ljubimac. Oholi, crni mačor. Stišće joj se u krilu. Nervozan je, hladno mu je. Julija ga smatra članom obitelji. Zavlače se natrag unutra. U kolodvor. U noć. Jednu od onih dugih. Neće biti sami.
POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO O RATU UKRAJINA RUSIJA