Osjećamo se kao atrakcija. Dolazili su ovdje mnogi, svašta su nam pričali, pogotovo prvih nekoliko tjedana. Kad sam to sve slušao, pomislio sam da ćemo kroz nekoliko mjeseci moći nastaviti normalno živjeti. Nakon pustih obećanja mnogi nam se nikad više nisu javili. Shvatio sam da moram sam. Predao sam papire za rušenje, ali onda novi šok.
Više od godinu dana čekamo rješenje kako bismo srušili kuću i napokon sagradili novu. Nitko nas ne zove, nitko nam ništa ne govori. Osjećamo se kao da smo mi njima nešto dužni. Štedjeli smo, skupili smo nešto novca putem donacija, a i naš biskup Košić je obećao da će nam on i Caritas pomoći koliko mogu. Samo da dobijemo to rješenje napokon, ispričao je Stjepan Prašnjak, otac dvanaestero djece iz mjesta Strašnik na Baniji.
Njihova kuća je donedavno imala narančastu naljepnicu, ali nakon što je sudski vještak napravio detaljan pregled, naglasio je da je kuća ipak za rušenje i da je potrebna potpuna obnova. Gotovo 500 dana ova velika obitelj živi u mobilnim kućicama koje su dobili od donatora. Taj smještaj je trebao biti privremeni.
- Što vrijeme više odmiče, to privremeno nam se počelo činiti stalno. Od obnove ni ‘o’. Obećanja su se nizala na sve strane. Svakako smo zahvalni svima koji su nam dali bilo što. Ja se nisam nadao da ću dobiti i jedan hrđavi čavao, ali neki ljudi su nas opet iznenadili i obradovali. Žao mi je gledati moju djecu kako odrastaju u ovome, žao mi je što su preko noći počeli razmišljati o problemima odraslih. Velika tuga me obuzela kad me moj Filip, koji ima samo osam godina, pitao:’ Tata, kad ćemo mi krenuti s našom kućom?’. Kad čujem to pitanje, duša me zaboli, ne želim da misli da ću ga razočarati, a kako djetetu objasniti da rješenje za rušenje čekamo više od godinu dana. Na to pitanje mu samo odgovorim: ‘Doći će i to jednog dana, sine’. Samo da dobijemo to rješenje, odmah ću se popeti na krov i svojim rukama skidati crijep po crijep, ciglu po ciglu - rekao je Stjepan, branitelj i ratni vojni invalid, koji je u ratu ostao bez noge.
Složna obitelj bavi se poljoprivredom, a svaku kunu viška ostavljaju sa strane kako bi si uspjeli napraviti novu kuću. - Skromno smo živjeli i prije, tako ćemo i nastaviti. Mi ne tražimo ni vilu ni hotel, samo da imamo prostor u kojemu se možemo preko zime ugrijati, a ljeti ohladiti. Nasreću, ova zima nije bila tako oštra, ali ovaj lim je teško ugrijati. Najviše nas je strah za našu Ivančicu, koja ima puno zdravstvenih problema, a i ovu zimu ju je uhvatila prehlada pa je neko vrijeme provela u bolnici. Ovoj agoniji očito kraja nema, a što ćemo, svaki dan je za nas nova borba - ispričala je samozatajna majka Božica, koja se brine za Svjetlanu, Mirjanu, Stjepana, Marijana, Ivančicu, Ana Mariju, Luciju, Ivana, Petra, Marka, Martu i obiteljsku mazu Filipa.
Ali kao što su i sami naglasili, nisu oni jedini. Mnogima je potrebna pomoć, a pomoć nikako da dođe. Svakim danom planovi s početka čine se sve dalji. Mlada tročlana obitelj iz Gline svoje snove je preko noći preselila u nekoliko kvadrata montažne kuće.
- Taj dan ću zauvijek pamtiti. Još mi je teško gledati slike kako je to nekad izgledalo, svaki put mi suze krenu na lice - ispričala je Štefanija Gašljević Inđić, majka sedmogodišnje Lori, koja uskoro kreće u školu. Obitelj je predala papire za obnovu, a nedavno su im u noćnim satima u detaljan pregled došli vještaci koji su utvrdili da njihova kuća ipak nije neuporabljiva, nego privremeno neuporabljiva. Dakle, kuća se ne bi trebala potpuno rušiti, nego samo konstrukcijski obnoviti.
- Kad smo dobili rješenje, nismo mogli vjerovati. Jesu li oni uopće vidjeli kuću, naravno dobro je pregledali nisu jer su tražili od mene da im šaljem slike na Viber i svijetlim s bljeskalicom kad su ovdje bili. U kuću nas je strah ulaziti, strop visi, pitanje je vremena kad će pasti. Krov prokišnjava, vlaga je napravila svoje. Imali smo nešto novog crijepa pa je suprug ubrzo nakon potresa pokrpao dio krova, ali za ostatak nismo imali. Kuću smo kupili prije osam godina, za nju smo digli kredit koji ćemo morati plaćati još sedam godina. Znali smo mi da je to stara kuća, ali nitko nije očekivao potres. Polako smo je uređivali, Lori je imala svoju sobicu, ja svoj butik u prednjem dijelu kuće. Ma bilo nam je kao iz snova - ispričala je Štefanija, koja s obitelji danas živi u drvenoj kućici u dvorištu.
Mlada obitelj u Glini je htjela stvarati svoj dom, odavde nisu imali namjere odlaziti. - Mi Glinu volimo, ovdje smo htjeli sve. Suprug ima dobar posao, ja sam otvorila svoj butik koji je dobro radio. Kuću smo kupili jer je imala sve, blizu su vrtić i škola, što nam je bilo bitno zbog Lori. Svom djetetu pokušavamo osigurati normalno djetinjstvo. Odlazimo na izlete, napravili smo joj sobicu u našoj drvenoj kućici. Kad je potres pogodio, mislila sam da je kraj, pokušala sam doći do supruga i Lori koji su bili ispod štoka između boravka i hodnika, ali nisam mogla proći od stvari koje su pale, zatim sam krenula prema izlazu, ali čim sam stavila nogu izvan kućnog praga, ispred mene su pala dva dimnjaka. Mjesec dana nakon potresa živjeli smo u kući jer nismo imali gdje, iako nije bilo sigurno, ali nismo imali mobilnu kućicu gdje bismo se smjestili. S nama su živjeli i moji roditelji kojima je dom isto bio uništen. Spavali smo svi u istoj prostoriji, Lori je to čak i uveseljavalo jer smo svi bili na okupu. Živjeli smo, iskreno rečeno, kao životinje, tuširali smo se svakih tjedan dana jer smo se bojali odlaziti u taj dio kuće. Prestrašno, kad se toga sjetim, obuzme me jeza - prisjetila se Štefanija, mlada poduzetnica koja je otvorila butik s odjećom u kontejneru u kojemu su nekad živjeli.
Obitelj Bjelajac iz Majskih Poljana također strpljivo čeka svoju novu kuću. U staroj su složno živjele tri generacije, baka Mira i djed Stevo, majka Dragana i otac Borislav, te sin Zoran i kći Tamara.
- Pitamo se stalno ima li to sve smisla, čekamo li uzaludno. Uvijek ima dobrih ljudi koji su spremni pomoći, ali država koči sve. Svaki papir smo čekali mjesecima i još smo imali sreće. Naša kuća je srušena, a sad čekamo da počne gradnja. U kontaktu smo s udrugom Solidarna, koja nam je puno pomogla, pa čekamo ljepše vrijeme da napokon gradnja nove kuće krene - ispričala je baka Mira.
Nekad je obitelj prodavala domaće mlijeko, a jedna kravica je u potresu stradala, ostale su morali prodati jer s njima nisu imali gdje. Ostale su im svinje i kokice, a nedavno su skupili sredstva kako bi napravili novi svinjac.
- Bude mi žao mojih svinjica, i njima je hladno. Svako jutro trčim kako bih provjerio jesu li sve preživjele noć. Svinjac smo započeli graditi od donacija koje smo skupili, ali nismo imali dovoljno kako bismo dovršili, tako da ćemo morati s tim malo pričekati, pa kad skupimo još građe ili novca, dovršit ćemo njihovu nastambu - zaključio je skromni djed Stevo.