Ovakav život nije lijep. Pretačemo iz šupljeg u prazno. Osim što živim u kontejneru, idem i u školu koja je u kontejneru. Maturantica sam srednje škole u Glini, rekla je Iva (17), najstarija kći u obitelji Jurković.
Otac Stjepan i majka Andrea rade sve što mogu kako bi njihovo četvero djece imalo donekle normalan život. U obiteljskom dvorištu dva kontejnera, u jednom spavaju djeca a u drugom roditelji.
- Evo, skoro će proći i dvije godine, a kod nas se ništa nije promijenilo. Nekako više nemamo ni snage. Počeli smo se privikavati na ovakav život. Nekad smo imali štalu i životinje, a ona se u potresu cijela raspala, pa smo životinje bili prisiljeni prodati. Sad smo pokraj štale stavili mali štednjak da mogu ovdje kuhati dok je lijepo vrijeme jer je u kontejneru prevruće za to - rekla je majka Andrea pokazujući svoju improviziranu kuhinju smještenu u dvorištu. Osim kuhinje, u dvorištu se nalaze improvizirani ormari za dječju odjeću.
- Dio dječje robe stoji u bačvama u dvorištu. Jednostavno nemamo kamo s njom. U kući se sakuplja vlaga i namještaj nam trune. Žao mi je naše djece, koja se ljeti kuhaju u mobilnoj kućici, a zimi smrzavaju. Žao mi je svega što nam je uništeno i što se s vremenom uništava. Nismo mi imali puno, niti tražimo puno. Samo bismo željeli dobiti ono što nam pripada i svojoj djeci omogućiti normalan život - nastavila je Andrea, dok Ivan (14), Marko (13) i Josipa (11) veselo pokazuju svoj kontejner i staru kuću.
- Razočaran sam u sve. Dolazi nova zima, nova hladnoća, možda najteža godina ikad, a mi moramo živjeti u dvorištu. Imamo četvero djece, za koju se svaki dan mučimo i trudimo. Želimo da odrastaju normalno. Bojimo se onoga što dolazi. Već je sve poskupjelo, osjeti se to. Nova zima, novi problemi. Čak smo u početku i imali ljude koji su bili spremni pomoći nam donacijama, ali su i oni odustali kad su shvatili koliko je sve to komplicirano i koliko će dugo čekati da pomognu. Više se ni ne bojimo ove ruševine u našem dvorištu. Kad je pogledam, u ustima mi je gorak okus. Izgubili smo strah od svega. U početku smo skakali i na svaki manji potres, a sad jednostavno ni to više ne radimo - rekao je otac Stjepan s očima punim suza.
Njihova stara kuća čeka konstrukcijsku obnovu, a hoće li je dočekati, ne znaju ni oni. Nitko nema odgovor na njihova pitanja. A nisu oni jedini, ovakvih priča puna je Petrinja, Glina, Sisak i sva okolna sela. Dolazi još jedna zima, još jedne kiše, vjetrovi i snjegovi, a obitelji s Banije žive u malim limenim kućama osjećajući se zaboravljeno i ostavljeno.
- Pokušavamo pokrpati rupe na krovu, ali taj najlon je preslab da bi izdržao kišu, vjetar i snijeg. Ako nam se namoče sve ove stvari koje su nam još unutra, onda stvarno nemamo ništa, a znate i sami koliko košta novi hladnjak ili veš mašina. Unutra su namještaj, ormari i roba. Nemamo mjesta u kontejneru za njih, a to nam sve propada. Nitko se o nama ne brine, jedino još malo dragi Bog. Sve je to nekako krivo i naopako - ispričala je zabrinuta Ljubica Šoštarić.
U dvorištu punom cvijeća u selu Gora s desne strane stoji još jedan spomenik potresa, a s lijeve montažna kuća u kojoj sad žive baka Ljubica i djed Ivo Šoštarić.
- Sad već puna četiri mjeseca samo nas prebacuju s jedne na drugu stranu. Mi ne tražimo da se to uređuje ove godine, mi samo tražimo da nam se kuća pokrije jer i to malo što imamo ćemo izgubiti. Kad bi se učvrstio kat betonskim stupovima i pokrio se krov, mi bismo već polako uređivali dolje podrum i preselili bismo se. U tom dijelu mogli bismo biti bez problema. Takva je situacija te sukladno s tim ne možeš biti dobro ni psihički ni fizički - priča nam Ivo, koji je nedavno operirao kuk.
Borbeni djed redovito ide na terapije i kontrole, a brigu o životinjama, vrtu i dvorištu u najvećoj mjeri preuzela je Ljubica.
- Ljubica je premorena. Sve je radila sama dok sam bio u bolnici, a i sad mi ne dozvoljava da joj puno pomažem jer sam na štakama. Planove za zimu nemamo jer nemamo kamo otići. Nudili su nam alternativni smještaj prošle zime, ali ne možemo otići te ostaviti životinje i vrt na milost i nemilost. Samo kad bi nam taj krov riješili, sve bi nam bilo lakše. Ili kad bi nam bar mogli reći kad će to biti, pao bi nam kamen sa srca. Stalno ih zovemo, ali oni ne znaju ništa - rekao je Ivo, čija prekrasna obiteljska kuća polako odlazi u zaborav.
Zub vremena učinio je svoje, i ono malo što je valjalo sad im propada. A zbog čega? Zbog toga što 620 dana od potresa netko nije napravio ono što je obećao napaćenim ljudima Banije. Ljudima koji su ostali bez svega što su poznavali, čije glave od nove zime štite tek skučene limene kućice.
Nekima se više nije dalo čekati, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke. Sami ruše i grade, stavljaju ciglu po ciglu.
- Već dugo se bavimo poljoprivredom. Imamo svoj OPG, prodajemo svinje. Muž i sinovi rade i tako sakupljamo kunu po kunu, a svaka nova kuna za nas znači jedna cigla više. Nismo više mogli čekati, nismo željeli. Znali smo da ćemo na obnovu čekati vječno - rekla je Davorka Stanić (43) pokazujući svoje životinje.
Majstori u velebnom dvorištu u selu Strašnik rade punom parom i stara ruševina već počinje poprimati oblik novog doma.
- Već smo na gradnju samo ovog dijela potrošili oko 270.000 kuna, ali nije nam žao. To je tako moralo biti, ipak se moramo napokon skućiti. Pomažu nam rodbina i prijatelji, oni su nam pravi blagoslov. Sretni smo što ih imamo. Trenutno nam je najveća prepreka poskupljenje građevinskog materijala. Zato nas je sve ovo malo što smo napravili tako puno koštalo, ali sve to radimo zbog svoje djece. Oni ovdje žele ostati živjeti i to ćemo im omogućiti. Država je ponudila gradnju kuće od 85 kvadrata, ali to je za nas četvero premalo. Sinovi su već odrasli i trebaju svoj prostor. Odlučili smo raditi veću kuću, a nadamo se da će država barem financirati taj dio gradnje od 85 kvadrata - ispričala je nasmiješena Davorka.
Zime se boji kao i svi, ali već polako počinje sakupljati drva i praviti zimnicu.
- Normalno da nas je strah, svi se bojimo, pa čak i oni koji imaju krov nad glavom. Imamo nešto drva od prošle godina, ali moramo uzeti još. To ćemo polako kroz mjesece pa će nam valjda biti dovoljno. Najviše me zapravo strah za muža, on ima šećer i sve ovo još dodatno utječe na njega. Predao se radu i izradi kuće kako bi si rasteretio misli. Nešto namještaja uspjeli smo spasiti, pa barem to nećemo morati novo kupovati jer ne znam kako bismo još i to priuštili. Cijene hrane otišle su u nebesa. Mi imamo svoj vrt, ali nemamo sve, ipak većinu moramo kupiti - kazala je Davorka.
Nova poskupljenja energenata, drva, hrane i građevinskog materijala, stanovnike Banije sigurno su najviše potresla. Sve ono što je njima neophodno sad je postalo luksuz.
- Ne želimo ništa osim onoga što nam pripada, onoga što nam je obećano. Vjerujte nam, jedva čekamo ponovno normalno živjeti i uživati plodove svog rada i truda kao što smo i prije - rekla je ponosno Davorka.