Pisac, novinar i televizijski voditelj Marko Vidojković (1975) dugo se zabavljao idejom prirodne ili kakve druge katastrofe izvan dohvata ljudske moći, a čija bi snaga srušila ne samo vladajući režim nego i suvremenu civilizaciju. U kolovozu 2019. osmislio je superkugu; zaraza je brzošireća, prenose je komarci s divljih odlagališta otpada, njezinim prvim žrtvama postaju beogradski Romi, a potom, u samo nekoliko dana, ostali stanovnici Srbije, regije, Europe i svijeta. Zadovoljnog originalnošću ideje i distopijskim karakterom romana, pandemija koronavirusa uhvatila ga je negdje u drugoj polovici njegova stvaranja. Želeći biti iskren prema čitatelju, s početka priče miče, takvoj vrsti literature svojstvenu, ogradu o slučajnoj sličnosti sa stvarnošću i postavlja je na kraj, datumski smještajući svoje pisanje u drugu polovicu 2019. i prvu polovicu 2020. “U tom smislu nema sličnosti sa stvarnim događajima, osim utoliko što sam prepisao scenu uvođenja izvanrednog stanja u Beogradu, to je moj hommage koroni, baš kao što je u strukturi i načinu pripovijedanja posveta ‘Američkom psihu’”, počinje Vidojković. 

EXPRESS: Spominjete ‘Američkog psiha’, no čini mi se da vaš glavni protagonist, Dragiša, nije ‘srpski psiho’ u tom smislu, njega u prvom redu zanimaju profit i moć koje ostvaruje i koristeći nasilje, no je li ono imanentno njegovoj osobnosti?

Dragiša je posveta glavnom junaku serije ‘Bolji život’, Dragiši Popadiću. On je u vrijeme prikazivanja serije bio simbol tipičnog Srbina osamdesetih; svojeglav, ali ipak pošten. Plaća račune, viče na sina, voli popiti, ali u biti dobar tip. Ovaj Dragiša je simbol Srbina 21. stoljeća, simbol Srbije i ‘resident evila’, zla koje je posljednjih 30 godina ukorijenjeno u Srbiju. Zato i ne može biti antipatičan, htio sam pokazati ono što nam je svima makar i najmanji zajednički nazivnik jer svi smo mi ovdje donekle Dragiša. Čitatelju je simpatičan i jer u šaci drži političare i prema njima se ponaša kao prema slugama. Oni se iživljavaju nad narodom i u tom smislu bilo mi je prihvatljivo postaviti glavnog lika tako da se iživljava nad njima. Jedan Dragiša ne postoji, u stvarnosti su to tisuće malih Dragiša, odvratnih, rasističkih, mizoginih pljačkaša, narkodilera, monstruma manjega kalibra, no poanta mog Dragiše je u tome da on predstavlja nešto jače od našeg režima, nešto što će ga nadživjeti, a to je srpsko društvo i srpski kolektivni duh. On voli moć i opijen je njome, bahat je i bezobrazan. Dragiša je srpsko društvo u posljednjih 30 godina. Budući da smo i mi dio tog društva, niti Dragiša nam ne može biti antipatičan.

EXPRESS: U romanu konce u rukama, kao lutkar na kazališnoj pozornici, drži Dragiša, a u stvarnosti to, kako kažete, čine stotine Dragiša. Je li za društvo disperzirana moć bolja od one koja dolazi iz samo jednog izvora ili više ‘Dragiša’ svojim zahtjevima predstavljaju i snažnije opterećenje na društvo?

Mi imamo piramidalnu strukturu banditske vlasti, organizirani kriminal oličen u vladajućoj stranci. Na vrhu te piramide čuči Aleksandar Vučić. To je stara srpska fora, izbaciš jednog ispred svih ostalih i onda radiš. Tako je funkcionirala jugoslavenska Udba, koju su naslijedili Jovica Stanišić i Slobodan Milošević. To je Udba koja ubija, dovodi i odvodi s vlasti, oni su odlučili ukloniti Miloševića s vlasti, oni su odlučili da neće reagirati 5. listopada. Ono što se tada dogodilo tipično je za Srbe, svi su odjednom izdali Slobodana Miloševića, pritajili se i čučali u pozadini i evo ih ponovno na vlasti, u istom timu samo bez Miloševića. Tad je režim bio protiv onih koji nas bombardiraju, a sad je taj isti režim na vlasti u Srbiji. Ponovno imamo lika na vrhu piramide i, kada dođe kraj, bit će, bojim se, isti kao u prethodnom slučaju. Netko će odlučiti da su maznuli dovoljno love, nešto i legalizirali, Zapad će pustiti vodu i svi će biti spremni izdati Vučića u roku od jednog dana. Scenarij će se ponoviti jer odjednom počinju isplivavati leševi Vučićevih političkih protivnika nestalih prije tri godine, a kad policija počinje uhićivati važan dio državnog narkokartela, grupu Velje Nevolje, znači da se bliži kraj Vučićeve vlasti, ali ne i promjena sustava jer će Dragiša nadživjeti Vučića. 

EXPRESS: Zanimljivo je kako i u vašoj knjizi kao da sve nestaje, svijet je gotov i opstaje samo ultimativno zlo. Je li rješenje u tome da svi nestanu pa da pokušamo ponovno ili je poanta zapravo da rješenja nema?

Rješenja nema, ljudi se trebaju zapitati zašto je Dragiša sve vrijeme drogiran. Kakva je ovo civilizacija i tko njome vlada? Očigledno je da smo prenasilni… Tehnološki smo sve napredniji, a kao da svijetom upravlja gomila luđaka, gomila narkomana. Kokain vlada svijetom posljednjih 40 godina. Teška droga vlada, a neiživljeni su političari napravili narkoklan, državni narkokartel. Ali oni su najgori dileri, oni koji se navuku na svoju robu. Isto je za cijeli razvijeni svijet, događa se indijanska osveta jer jedna biljka koja raste samo u Južnoj Americi potpuno rastura civilizaciju. Ljudi koji se ne drogiraju svakodnevno ne vide tu jednostavnu činjenicu i zato neprekidnom Dragišinom drogiranošću bodem oči čitatelju. Da vidi što je globalni problem. Crnu sam smrt, kugu, postavio nasuprot bijeloj, kokainskoj. I nije tu u pitanju samo virus ili superkuga, ako se civilizacija uništava, zanemaruju klimatske promjene, ganja profit, stanje neće biti dobro. Moć sama po sebi je opasna droga. Nije, dakle, stvar u crnoj nego u bijeloj smrti, koja sad već predugo traje i zbog toga je svijet osuđen na propast. Smak svijeta dolazi sam po sebi, ne zbog koronavirusa nego zbog načina na koji se svijetom upravlja. Uvjeren sam da je to i stoga što su ovi najmoćniji već dobrih 40 godina našibani kao stoka. Kad vidite kako se vodi rat protiv narkotika, jasno vam je da su najmoćniji među prvim i najvećim klijentima. 

EXPRESS: Znači li to da je kokain jedini pravi i relevantni vladar te duboke države, koju kroz Dragišu prikazujete u romanu i o kojoj govorite u svijetu?

Mislim da postoji neka vrsta duboke države i nisu baš svi u njoj našibani, ali kokain jest vladar svijeta. 

EXPRESS: Iako je pandemija preselila naglasak, zanimljivo je kako u romanu ‘Đubre’ jedno metaforičko đubre, Dragiša i društvo, stradavaju od doslovnog đubreta, zaraze koja kreće s divljih odlagališta otpada. Koliki su ona još problem u Srbiji?

Mi smo đubre od države u doslovnom smislu. Zagađeno je doslovno sve; tlo, rijeke, vode, zrak, hrana… Naše termoelektrane proizvode više štetnih čestica od svih europskih zajedno. Vidite u kojem smeću živimo, što pijemo i jedemo. Sami si to radimo. Dosta dugo se provlačila teza da je najveći uzrok raka u Srbiji NATO-ovo bombardiranje osiromašenim uranom, a pogledate li karte s najzagađenijim dijelovima Europe i one s prikazima postotka oboljelih od raka, vidjet ćete da je slika ista.  Deponiji su najmanji problem, u Beogradu imamo problem s kanalizacijom. Nemamo kanalizacijski sliv, sve odlazi direktno u Savu i Dunav i zaustavlja se malo dalje od centra Beograda. Gomila izmeta tu stoji i smrdi. Nemamo kanalizacijski odvod u gradu od milijun i pol stanovnika! Kad se netko tako ponaša prema prirodi kao Srbi, onda se može opušteno reći da su i narod i zemlja đubre! Deponiji su zgodno mjesto, zaraza je mogla doći i iz močvare, ali odabrao sam deponij jer smo prvaci u deponijima. Postoji li divljiji deponij od gomile izmeta u rijeci pored glavnoga grada? Ne bi me čudilo da se doista i dogodi neka zaraza. 

*Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 9. travnja