Neka oni koji ga veličaju pogledaju u oči majkama čija su djeca nevina stradala, a njihova tijela raznijeta u sumanutom činu.
Kaže nam to bjelovarski branitelj Damir Pervan, ogorčen najavom vlade Srbije da podignu spomenik majoru JNA Milanu Tepiću. On je u Bjelovaru 29. rujna 1991. godine u zrak dignuo jedno skladište streljiva u Barutani. U skladištu se nalazilo 170 tona streljiva i eksploziva. U suludom činu poginulo je 11 branitelja. Pervan je tad bio zapovjednik Diverzantskog voda koji je prije kobnog dana mjesecima držao u blokadi Barutanu.
- Čovjek je zločinac. U svojem kukavičluku žrtvovao je i živote mladih - objašnjava nam Damir Pernar.
Govoreći o događajima iz rujna 1991. godine, Pervan pojašnjava da su uspjeli razminirati devet od deset skladišta bivše JNA.
- Da to nismo napravili, Tepić bi uništio cijeli Bjelovar i okolicu jer je na zalihama bilo 1700 tona ubojitog materijala. Uspio je dignuti samo 10 posto, što je bilo dovoljno da stradaju stotine kuća, a podrhtavanje tla i pucanje prozora osjetilo se i u naseljima u Podravini udaljenima i više od 30 kilometara od Barutane. Prije eksplozije 29. rujna izvukli smo 40 mladih vojnika JNA koji se nisu željeli boriti i koji su na kraju, zahvaljujući ‘ustašama’, ostali živi, jer ih ‘heroj’ Tepić nije povukao sa sobom u smrt - kaže Pervan.
Da je među vojnicima JNA u Barutani bilo međusobnih sukoba svjedoči i Ivica Kozić. Kozić je nekoliko puta ulazio u Barutanu na pregovore s Tepićem jer su gotovo svakodnevno iz kruga Barutane pucali po naselju u kojem živi. Bio je tamo i nekoliko dana prije eksplozije te tražio od Tepića da ne puca po kućama u naselju.
- Rekao sam mu da ga se mi ne bojimo, ali da ni on ne treba strahovati od nas. Djelovao mi je uplašeno. Osobno mi je u lice rekao da se neće predati ustašama. Na to sam mu uzvratio da zaboravi svoje ideale jer Hrvatska ima svoj put koji će ostvariti te da on to ne može zaustaviti, ali može spriječiti krvoproliće i smrt brojnih branitelja koji su došli svojevoljno. Ako ništa drugo, barem da poštedi živote svojih mladih vojnika koji su se u tom povijesnom trenutku tamo igrom slučaja zatekli. Posljednje njegove riječi prije rastanka bile su da se on ne želi vratiti kao izdajica u Potkozarje – govori nam Kozić. Dodaje da je svaki put dolazeći u Barutanu mogao prepoznati strah mladića u odorama JNA koji su sve manje vjerovali da će živi otići svojim kućama zbog monstruma koji im je zapovijedao.
Tepić je u smrt odveo 11 branitelja: Vladimira Makara, Sinišu Paunovića, Dražena Pervana, Ivana Cvrtila, Eduarda Kukala, Stevu Legčevića, Nikolu Petrića, Maria Šimića, Ivana Trogrlića, Marka Tukerića i Milana Vukovića. Tijela bjelovarskih branitelja dugo su tražili jer je strašna eksplozija uzrokovala rušenje hrastovih stabala koja su ih prekrila.
- Hrvatska nije podignula optužnicu protiv zločinaca koji su razarali Bjelovar te poubijali brojne branitelje i građane, ali se zato sudi onima koji su taj grad branili od takvih koji se u Srbiji smatraju herojima – rekao nam je Jure Šimić, tadašnji predsjednik Kriznog štaba. Jadranko Grantferger – Grumf, pripadnik Diverzantske jedinice, dan uoči krvavog događaj ranjen je na Barutani.
Na to ga podsjeća 70 gelera koje ima u tijelu.
- Barutanu su krajem kolovoza 1991., kao uostalom i ostale vojarne u Bjelovaru, okružili pripadnici Zbora narodne garde kako bi spriječili izlazak neprijateljske vojske. Diverzanti su pod vodstvom Damira Pervana i Siniše Paunovića, koji je kao oficir bivše JNA prešao na hrvatsku stranu, od početka blokade ulazili u krug Barutane s ciljem razminiravanja vojnih objekata jer su znali da je major Tepić spreman na najveće ludosti.
Prije nego što smo ušli, razminirali smo prilaz samoj Barutani, u čemu je glavnu ulogu imao Paunović, koji je u tom objektu proveo 19 godina kao pripadnik tadašnje JNA. Svakodnevno smo ulazili u objekte, i to iz dva pravca. Oba su bila najudaljenija od Tepićeva zapovjednog mjesta – prisjeća se Grantferger događaja koji su prethodili velikom stradavanju prije 26 godina.
Prema njegovim riječima, ulazili su uvijek u poslijepodnevnim satima u grupi koja je brojila između četvorice i šestorice branitelja jer su tijekom noći vojnici bili budni i spavali su po danu. Zadržavali bi se oko sat i pol, koliko im je trebalo da izbjegnu ophodnje i razminiraju jedno od deset skladišta. Ponekad su ulazeći u krug Barutane znali zarobiti i po nekoliko vojnika. Svi odreda su bili ročnici. Njih su predavali u zapovjedništvo obrane Bjelovara, gdje su dobili civilna odijela, putovnice i novac kako bi se preko Mađarske vratili u svoja rodna mjesta, otkud su regrutirani u vojsku. Grantferger tvrdi da su imali još barem tjedan dana vremena razminirali bi i posljednje od deset skladišta te osujetili suludi Tepićev naum. Dodaje da je JNA bila dobro utvrđena u rovovima.
- Tu su bila ukopana i brojna borbena kola kojima se planiralo izaći iz okruženja i sravniti Bjelovar, kao što su 29. rujna iz tadašnje vojarne ‘Božidara Adžije’ izašli tenkovi i redom gađali kuću po kuću. No borbena kola iz Barutane nisu izašla jer su to branitelji spriječili. Kasnije je eksplozija uništila mnoga vozila koja se jednostavno nisu mogla pokrenuti zbog oštećenja. Ponekad smo se prilikom povratka iz Barutane znali sukobiti s neprijateljskom ophodnjom. Tako sam i ranjen. Sakrili smo se jednoj ophodnji jer je Paunović dobro poznavao svaki pedalj terena, ali nam se iza leđa prikrala druga ophodnja. U povlačenju smo izmjenjivali vatru. Kad smo došli neokrznuti nadomak našeg položaja, gdje smo imali rovove, jedan je vojnik bacio bombu i ja sam se skokom iz rova pokušao spasiti. Nasreću, uspio sam spasiti glavu, ali sam bio sav pun gelera te sam prevezen u bjelovarsku bolnicu – ispričao nam je Grantferger.