Mladi vozač splitskog javnog gradskog prijevoza Josip Matulić (27) oduvijek je volio autobuse, ali ne ove moderne kakve danas imamo na cestama, već one stare. I upravo jedan takav retro bus danas je u njegovom vlasništvu. Kupio ga je prije dvije godine na javnoj dražbi u Dubrovniku, a riječ je o narančastom autobusu tamošnje gradske tvrtke starom 43 godine kojega danas rado provoza po Splitu, kao i sve oduševljene znatiželjnike koji žele osjetiti duh nekih prošlih vremena.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Čim sam prvi put sjeo u njega i upalio ga, znao sam da ga moram imati – počinje nam priču ovaj simpatični mladić nesvakidašnjih afiniteta. Objašnjava nam otkud tolika strast prema autobusima.
- Otkako sam bio mali želio sam postati vozač autobusa, ali osim njih, volim i vlakove i trajekte. Jedino me automobili ne zanimaju. Kao dijete sam izluđivao svoju obitelj jer sam po podu u kući iscrtavao ceste s autobusnim linijama i stajalištima. Oni bi obrisali, a ja bih ponovno nacrtao – smije se Josip prepričavajući nam kako je postao vlasnik narančastog 'old timera'.
- Početna cijena postavljena na javnoj dražbi bila je 14.000 kuna. Prvo sam planirao ponuditi 18.000 kuna. U Dubrovnik sam otišao s prijateljicom, napravili smo đir do Mokošice i to je meni bilo dovoljno. Čim sam ga upalio, čim je krenuo vratio me u prošlost. Tad sam odlučio da ću još podebljati svoju ponudu i to za dvije tisuće kuna. Onda sam pomislio kako tih 20.000 kuna zvuči preokruglo, osjećao sam da bi netko mogao dati isto toliko pa sam ponudio sto kuna više. I upravo za tih sto kuna više sam ga i dobio – govori nam Josip. Autobus je potom trebalo dovesti u Split, a to je tek bila prava avantura. Vozio je Josip starom cestom od Dubrovnika do Splita četiri i pol sata, najviše šezdeset kilometara na sat. Sa stajanjima se putovanje razvuklo na šest sati.
- Može on voziti i 80 kilometara na sat, ali ne želim ga 'trošiti' ako nema potrebe, a i ako dam gasa onda ne čujem vlastite misli – dodaje Josip koji sa svojim neobičnim vozilom privlači pažnju gdje god dođe. A zašto je kupio vlastiti autobus kad ionako radi kao vozač javnog prijevoza pa je svakodnevno u autobusu, zanimalo nas je.
- Da još vozimo one 'karampane' vjerojatno ne bih ovaj kupio. Ali ovi noviji autobusi su premoderni. Nemaju dušu – objašnjava nam Josip. Njegova obitelj nije bila iznenađena, a prijatelji su, prije nego se odlučio na investiciju, pokušavali biti realni iznoseći mu sve potencijalne troškove koje neizostavno stižu u paketu sa starim autobusom.
- Ma nije mi to bitno. Važan mi je gušt. Evo prvo što sam morao napraviti jest promijeniti svih šest guma jer su bile u očajnom stanju što je bilo oko 1500 eura troška. Ali s obzirom na godište i da je prešao tri milijuna kilometara, u odličnom je stanju. Zasad nije bilo drugih troškova, samo nešto sitno. Planiram naprijed staviti natpis 'Automontaža', na mjesto gdje inače stoji broj linije. To je tvornica u Sloveniji u kojoj je napravljen. Bočno će biti zastavice, hrvatska i slovenska, a moram staviti i žute maglenke koje nedostaju – kaže nam Josip koji najviše uživa kada se s njim ukrcaju prijatelji i slučajni prolaznici koji se oduševe kad ga ugledaju na cesti.
- Najdraža vožnja mi je bila kad se zatvorio tunel Marjan pa sam s njim prošao preko park-šume do Bena, kroz prirodu – kaže nam Josip koji je završio srednju prometnu školu i koji osim autobusa, registriranog kao povijesno vozilo, ima i 'kozu' odnosno motorin Tomos iz '71. godine, Golfa 'dvojku' iz '86., te VW Transporter T3 iz iz 1990. godine.
- Zajedno su stari 168 godina – smije se Josip koji je nedavno 'bacio oko' i na jednog 'tamića' ali naposljetku je odustao od kupnje. U usporedbi s autobusom, nije mu odgovarao.
- Ovaj bus je dobar za voziti, udoban je, kvačila su mekana. Sjedala za putnike u njemu nešto su novija, promijenjena su. Ostavio sam i ovu bocu za dezinfekciju ruku i natpis stavljen u njega za vrijeme korone. Sve je to dio njegove prošlosti, a i dobro mi dođe za ruke ako nešto u njemu radim. Jedino mi je problem parking jer živim u centru grada gdje ni auto ne može prići pa ga moram držati nešto dalje – zaključuje Josip kojemu želimo još puno lijepih vožnji u kojima toliko gušta.