Nedugo nakon što sam došla kući u Donje Kolibe (BiH), čula sam lajanje, cviljenje i očajničko zavijanje. Sve je dolazilo negdje iz dubine i daljine.

Obišla sam sve oko kuće, ali psa nigdje nije bilo. Posljednje što mi je palo na pamet bio je bunar, ispričala nam je Ruža Katinić.

- Otišla sam u dvorište muževa brata, u kojem je zapušteni bunar. Nagnula sam se, ništa nisam vidjela, a onda sam ugledala dva sjajna oka - još s nelagodom prisjeća se trenutka u kojem je ugledala crnog labradora kojeg se netko odlučio riješiti na vrlo ružan i nehuman način. Nesretnog su psa, naime, bacili u bunar s ciglom oko vrata.

- Počela sam mu tepati i dozivati ga, on mi se javio. Hvala Bogu, bio je živ. Pozvala sam susjedu Veru Duspara, a ona župnika Željka Vlajića i Miru Jelića - kaže Ruža.

Uskoro su svi bili oko bunara. Spuštati konopac nije vrijedilo, kao i neku kantu, jer pas sigurno neće u nju ući, a bilo je opasno spustiti se u bunar, zaključili su. Znali su da mu vrijeme curi i da se jadničak svakog trena može utopiti, a nisu znali kako je tamo dospio ni koliko je dugo bio u šest metara dubokom bunaru. Nasreću, velečasni je imao dobru ideju. Za produžni kabel svezao je kuku. Iz nekoliko pokušaja uspio je zakvačiti ogrlicu koja je psu bila oko vrata.

- Svih četvero smo vukli i samo smo strahovali da se kuka ne odveže jer bismo sigurno izgubili psa. Nismo niti znali da je psu oko vrata svezano uže koje je na kraju imalo privezan jedan blok cigle. Izvukli smo ga iz bunara i on je legao na travu. Bio je vidno iscrpljen, ali dobro ugojen crni labrador. Promatrao nas je kao da nam zahvaljuje - rekla je Ruža Katinić.

Požrtvovna četvorka bila je presretna što su ga spasili, a na velikoj gesti čestitali su im i susjedi Bošnjaci iz Gornjih Koliba.

- Sad kad si dobio novi život, ostat ćeš sa mnom živjeti do kraja svoga života - zaključio je vlč. Željko Vlajić.