U Hrvatskoj je prošle godine u domovima za odgoj djece bilo smješteno 479 korisnika. Razlozi dolaska korisnika u dom su različiti, a među njima je 90 onih koji su dospjeli u instituciju zbog sudske odluke.
Ukupno je deset ustanova u Hrvatskoj koje brinu o maloljetnicima i mlađim punoljetnicima tj. osobama do 21 godine života s problemima u ponašanju. Kolokvijalno, riječ je o popravnim domovima. O korisnicima koji žive u takvim ustanovama najčešće se čita kroz vijesti o nestalim maloljetnicima, jer iz svih takvih domova pojedina djece često bježe.
Država tijekom njihova boravka u instituciji preuzima ulogu roditelja u pokušaju da ih izvede na pravi put, omogući im stjecanje radnih navika, školovanje, ispravan pogled na svijet – sve ono što su socijalne službe utvrdile da roditelji djeteta nisu u mogućnosti iz različitih razloga. U nekim slučajevima uspiju u tome, u nekima baš i ne. Razgovarali smo s tri sada već punoljetna bivša korisnika više domova. Oni su vrlo otvoreno pričali o svojim iskustvima, a svi zajedno tvrde kako su loše navike stekli ili utvrdili upravo u instituciji. Svoju životnu priču ispričali su nam Bruna Koprić, Valentino Čont i Mark M. Ako imate slično iskustvo i želite ga podijeliti s našim čitateljima, javite nam se.
Valentino Čont (21) smatra kako uopće nije trebao završiti u sustavu na način na koji se sve odigralo. Tvrdi kako nije imao problema s ponašanjem i ovisnostima, no u domovima za odgoj naučio je krasti i drogirati se. Danas se pribrao.
'Moj otac je nasilnik. Fizički je zlostavljao cijelu obitelj'
- Moj otac je nasilnik. Fizički je zlostavljao cijelu obitelj. Razbio mi je na glavi porculanski tanjur, u trećem razredu me uhvatio za vrat i bacio u zid, tukao me stalno, slomio mi je nos. No u centru za socijalnu skrb o tome nisu ništa znali. On je uvijek sve prikazao kako je njemu odgovaralo i vješto je skrivao što se zbivalo u kući. Roditelji su mi se razveli 2009. godine, a sudski smo sestra i ja dodijeljeni majci 2011. godine. Preostale dvije sestre su završile kod udomitelja – započinje svoju mučnu priču Valentino, koji danas živi u Rijeci. Odrastao je u Novskoj. Mama krojačica je kratko vrijeme nakon razvoda radila, a zatim je izgubila posao.
Obitelj se više nije snalazila. Valentino, koji je u osnovnoj školi prolazio s odličnim i vrlo dobrim, upisao je školu za elektrotehničara u Belome Manastiru.
- No mami je bilo previše 250 kuna na mjesec, koliko je koštala karta za vlak, pa me nagovorila da se ispišem. U Novskoj sam se mogao upisati samo za stolara. To mi je bilo dosadno, brzo sam naučio posao i već nakon dva mjeseca odlučio da ne želim dalje u školu – nastavlja Valentino.
Tvrdi da je zbog siromaštva u obitelji morao početi raditi, pa se povezao sa susjedom koji se bavio otkupom metala.
'U Dugavama sam probao prvi džoint...'
- Centar je za to vrijeme u mojoj obitelji imao mjeru nadzora. Kako se nisam školovao, a uvjeti su bili loši, odlučili su da će me poslati u Zagreb u Dugave na procjenu. Ondje sam na opservaciji bio četiri tjedna. Bio sam dobar, surađivao s njima i radio sve što se od mene tražilo. Zaključili su kako moja mama nema uvjete za nas te su me odlučili poslati u dom za nezbrinutu djecu. Ipak, u Dugavama sam probao prvi džoint. Ponudili su mi, pa sam iz znatiželje probao – nastavlja Valentino pojašnjavajući kako se ne sjeća je li u domovima za nezbrinutu djecu nije bilo mjesta u tom trenutku ili je problem bio u čemu drugome, jer poslali su ga u dom za odgoj u Ivancu.
- Mama se nije trudila da to spriječi, a ja sam bio ogorčen cijelom situacijom. Htio sam se školovati za elektrotehničara i bio sam uporan u tome, ali nije bilo mogućnosti da se to ostvari - prisjeća se on.
Neumoljivi sustav nije puno pitao. Dobio je termin odlaska u dom i morao ga je ispoštovati.
- Kad sam 6.05.2013. došao u dom u Ivancu, ostao sam u šoku. Ondje su bila djeca s ozbiljnim problemima. Već drugi dan su me trojica napala u dvorištu doma pa sam se potukao s njima. To vam tako ide kad ste novi. Odmah vas istuku – uvjerava nas Valentino.
Dom ga je poslao u školu za parketara, ali on tada nije želio surađivati. Tvrdi kako je bio nesretan zbog cijele situacije te je smatrao da mu ondje nije mjesto, a nije želio ići u školu koja ga ne zanima. Nastavio se tući s drugom djecom, a u više navrata je konzumirao marihuanu. Priča kako je duboko u duši bio nesretan, a osjećao se potpuno neshvaćenim i odbačenim od svih.
'Krao sam. Počelo mi se sviđati to što sam imao novca...'
- Upozoravao sam odgajatelje da me drugi tuku, no ništa nisu poduzimali. Zato sam počeo bježati. Ondje sam prvi put ukrao. Provalio sam s drugim dječakom u dućan. Ukrali smo cigarete, alkohol i neki sitan novac. Još dok sam išao prema dućanu znao sam da je to što radim pogrešno, ali nisam htio da me poslije dočekaju njih petorica u domu i istuku jer ništa nisam donio. U domu stvari jednostavno tako funkcioniraju. Nastavio sam krasti, a u međuvremenu me čak policija odvela na ispitivanje jer me prijatelj cinkao. Sve im je rekao, no kako sam bio maloljetan, ništa se nije dogodilo. Vratili su me u dom. Čak sam tad inspektoru pričao kako me drugi tuku i tjeraju na krađu, no ni on ništa nije poduzeo – iskreno prepričava Valentino koji je u međuvremenu počeo piti, a cijela situacija je u hipu izmaknula kontroli.
- Sve sam prokužio vrlo brzo, nakon četiri - pet krađa već sam bio vrlo vješt te sam počeo redovito operirati po dućanima, kioscima, restoranima. Počelo mi se sviđati to što sam imao novca, a s druge strane taj silan adrenalin koji osjećate prilikom provale nešto je što ne mogu ni opisati - nastavlja on.
Smatrao je kako mu nitko ništa ne može, kako njegovo ponašanje kakvo god bilo nema nikakvih posljedica. Stoga je krenuo u potpuno krivom smjeru. Zbog ponašanja i stalnog bježanja su ga prebacili u drugi dom u Osijeku, no on je nastavio po starom. Dolaskom u Osijek već je bio bez nade da će se situacija promijeniti. Postalo mu je potpuno svejedno.
'Imao sam kroz godinu dana najmanje stotinjak krađa'
- Imao sam kroz godinu dana najmanje stotinjak krađa. Uhvatili su me na djelu više puta, no nije mi bilo važno. Bježao sam stalno. Novcem sam financirao bijeg, trošio sam na gluposti – na alkohol, cigarete, drogu, odjeću, mobitele. Imam prijatelje posvuda, tako da sam uvijek imao gdje biti. No u svibnju 2014. godine moje ponašanje počelo je dolaziti na naplatu - objašnjava Valentino.
Sve one krađe za koje je mislio da su zaboravljene i da mu se ništa zbog njih neće dogoditi, netko je u sustavu ipak vrijedno evidentirao i konačno ga suočio s posljedicama.
- Sudskom odlukom poslali su me u dom u Malom Lošinju. To je bila prilika da se popravim jer je dom zbilja odličan, ali ja sam budala i sve sam upropastio. Odgajatelji su bili pristupačni i u više navrata su pokušali utjecati na mene, ali ja sam to sve odbijao. Nisam prihvaćao njihova pravila i već sam prije odlučio živjeti po svom. Zato sam nastavio s krađama, opijanjem, drogom. Uzimao sam speed, čak sam dvaput probao heroin. Preko prijatelja sam se dokopao subutexa, medicinskog heroina, koji sam šmrkao i navukao se.
Nikoga nisam fermao ni pola posto. Nitko mi ništa nije mogao. Jednim dijelom bio sam svjestan da to nije u redu, no tako sam se ponašao iz inata. Nisam bio ni najmanje svjestan da time ne tjeram inat drugima nego samome sebi. U više navrata su u domovima pokušali razgovarati sa mnom, ali ja sam ih odbijao – iskreno priča Valentino.
Činilo se da je na putu bez povratka, a svaka nova ružna situacija vodila je u još goru. Unatoč poticajnoj okolini i mogućnosti da se promijeni, Valentino je smatrao kako to nema smisla. Nije pružio priliku ni sebi ni drugima. Bježao je i s Malog Lošinja - prvi put već nakon tjedan dana boravka ondje, a nastavio je krasti što je god i gdje je god stigao. Priznaje kako ga je policija znala pronaći u kojekakvim stanjima te dovoditi nazad u dom, no on bi opet bježao. Bilo ga je posvuda, jer je išao Vinkovce, Sisak, Rijeku, Novsku, gdje god je imao poznanike i prijatelje s kojima je mogao i htio provoditi vrijeme. Tijekom jednog od bjegova uhvatila ga je policija u Sisku te su ga stavili u pritvor zbog brojnih krađa koje je počinio.
Bio je i u Kukuljevićevoj zbog ispada jer si je žiletom izrezao ruke, te u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj. Boravio je i u Remetincu mjesec i pol u zatvoru, a u međuvremenu dobio je sudsku mjeru boravka u maloljetničkoj kaznionici u Turopolju. Mjera je ovisila o njegovom dobrom vladanju, a ondje je trebao biti od šest mjeseci do tri godine. Zbog dobrog ponašanja uspio je izaći ranije.
'Ne želim imati nikakve veze s ocem. On je kriv za sve'
- Ondje sam bio godinu i sedam mjeseci. To je za mene bila zadnja šansa koju sam objeručke prihvatio. Tek ondje sam se suočio sa samim sobom i svime što sam si napravio, jednostavno su mi se posložile kockice. Izašao sam 1. 9. 2016. Sredio sam se. To mi je pomoglo. Skinuo sam se s droge, surađivao sa odgajateljima i uspio završiti zanat za konobara. Tada sam već bio punoljetan, a kad su me pustili imao sam u džepu oko 4 000 kuna, a i prestao sam pušiti. Sav taj novac sam u roku od četiri dana potrošio na speed i cugu. S frendovima sam otišao u Osijek gdje sam provalio u napuštenu kuću kako bi prijatelj imao gdje prespavati. Nismo imali namjeru krasti ni ništa, nego jednostavno on nije imao gdje prespavati pa smo planirali ostati ondje. Netko od susjeda je pozvao policiju i zatekli su nas u kući. Nisam im uspio objasniti da ne krademo, a s obzirom na moju povijest nisu mi povjerovali ni riječi. Dobio sam još šest mjeseci zatvora u Osijeku zbog provale - iskren je Valentino.
Kaže kako je u par navrata prilikom izlaska iz institucija bio u kontaktu s majkom jer je dolazio k njoj, a otac je u inozemstvu i neće se vraćati. Ne želi ga susresti ni imati bilo kakve veze s njim jer kaže kako mu zamjera sve što se dogodilo s njegovom obitelji. Majka se u međuvremenu preudala, no ni s očuhom se ne slaže. Dapače, priznaje kako su se sukobili i potukli prilikom zadnjeg susreta pa nema namjeru ostvariti neki odnos ni s njim. Nakon zatvorskog iskustva u Osijeku ipak vjeruje kako je loš način života ostavio za sobom.
- Konačno sam izašao u ožujku prošle godine. Tada sam se zaljubio. S djevojkom sam započeo novi život u Rijeci. Ona je u međuvremenu ostala trudna i evo, rodila je blizanke krajem svibnja. Sad sam postao tata. Uzbuđen sam zbog očinstva, a istovremeno me strah. Ona i ja ne radimo, pa pokušavam pronaći posao kako bih nas mogao uzdržavati. Radio sam na adaptacijama stanova, radio bih sve. No kad poslodavcu kažete da ste bili u domu i zatvoru, više mi se nikad ne jave. Kad djeca malo porastu, otići ćemo negdje u inozemstvo. Želim normalan život za nas. O svemu sam pričao otvoreno jer želim da što više ljudi zna što ovaj naš “sustav” radi – zaključio je mladić.