Još u 13. stoljeću zabilježen je okršaj zbog gradske vlasti između Zagrepčana i središnje figure tadašnje države. Nije prošlo ni 30 godina od prvih građevinskih zahvata u Gradecu, na zapadnom brdu Griču, kada je Bela IV., prema svome ukusu, instalirao određenog Arkina na čelo gričkoga stanovništva. Premda uvijek hvaljen kao povijesni osnivač Zagreba, već za kraljeva života purgeri su se pobunili bez osobita uvažavanja i zahvalnosti prema njegovim osnivačkim zaslugama. Zato je Arkin morao abdicirati. Vladar panonske Ugarske - kojoj je Zagreb pripadao - ipak je pokazao da ispunjava svoja obećanja. Nije mogao poreći da u “Zlatnoj buli” iz 1242. stoji crno na bijelome da čeljad na Griču ima pravo birati svoga čelnika “odakle im drago“.
Kada je riječ o Zagrebu, malo se od tada promijenilo u ambicijama državnoga vrha, bio on smješten u mađarskom Budimu ili u hrvatskim Banskim dvorima. Tako aktualni premijer Zoran Milanović nije prvi vladar samostalne Hrvatske koji s negodovanjem gleda zagrebačkog gradonačelnika. U ‘90-tima sličnu je situaciju svladavao Franjo Tuđman, koji se, unatoč neupitnoj većini nacionalnoga biračkoga tijela, u Zagrebu hrvao s manjinom poklonika. Razlika je samo u slabašnijem potencijalu srednjovjekovnoga Bele IV. da argumentima pravne države uljepša svoju samovolju. Kao aposlutni gospodar u doba nezamislive trodiobe vlasti, ugarski kralj držao je u svojim rukama svekolike suverene ingerencije, od zakonodavstva i zemljovlasništva do vrhovnoga sudovanja.
No na isti je način zagrebački gradonačelnik bio izabrani starješina svoje zajednice, njezin politički glasnogovornik i fizički eksponent, šef njezina teritorija i sudac u internim razmiricama. Ukratko nitko osim suverene državne instance nije ga mogao kazneno goniti i sankcionirati. Ali je aposlutna kraljeva sloboda značila apsolutnu odgovornost za posljedice, bez mogućnosti prebacivanja krivnje na nekoga drugoga.