Jednog vrućeg ljetnog popodneva u lipnju 1991. Osječani su svoj dan provodili kao i svaki drugi. Obučeni u laganu ljetnu odjeću šetali su Vukovarskom ulicom, dolazili su s posla, šetali s prijateljima, vozili se u automobilima i autobusima. Nisu ni očekivali da će im se taj dan u potpunosti promijeniti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nekoliko minuta kasnije vidjeli su u daljini tenkove koji su im se brzo približavali i gazili sve pred sobom. JNA je na osječke ulice tada izvela tenkove. Htjeli su pokazati da od njih jačih nema. Građani su bili zatečeni, vidjeli su svu štetu i razor koji se događa ispred njih, uzeli su kamenje i boce, što god su imali u rukama, i gađali tenkove kako bi, barem na neki način, pokazali svoj otpor i pokušali ih barem malo usporiti.
Uskoro je postao osječka legenda, a njegovo hrabro djelo vjerno se prepričava generacijama. U čast Branku u Osijeku je 2011. godine postavljena umjetnička instalacija crvenog Fiće koji gazi tenk. Simbol otpora i Osijeka kao nepokorenog grada.
- Taj spomenik mi predstavlja sjećanje na moga oca i njegov doprinos u stvaranju Hrvatske. Pokazao je kako i 'običan mali čovjek' može doprinijeti borbi za bolje sutra i suprotstaviti se nepravdi – započeo je Branimir.
Kada je Branko svog limenog ljubimca parkirao ispred tenka, Željka je bila tek malena djevojčica, a Branimir se još nije niti rodio. Iako se sami ne sjećaju tog dana, često su tu priču slušali na obiteljskim okupljanjima. Branko se time nije hvalio, no uvijek bi netko drugi taj dan spomenuo.
Prije svega, Branko je tada bio dobar otac, nesebičan, vrijedan i uvijek okružen prijateljima.
- Bio je prije svega dobar otac, koji je puno vremena proveo u igri s nama. Osim toga volio se družiti s prijateljima, bio je nesebičan, uvijek je pomagao kome god je trebalo – opisala je Željka svog tatu heroja.
Koliko je bio dobroćudan govori i činjenica kako se kasnije i sprijateljio s Josipom koji je u tenku pregazio njegovog Fiću. Susreli su se upravo na mjestu gdje je tenk zdrobio taj maleni automobil.
Iako su bili vrlo mladi kada su ga izgubili, rado se prisjećaju mnogih veselih uspomena koje su s njim imali. Kada je Branko stradao, Željka je imala tek 11 godina.
- Pamtim naše zajedničke odlaske na more. Osim toga, on je volio često ići na pecanje, a često je volio povesti i mene i braću s njim pa su mi ti izleti drage uspomene – nastavila je Željka.
- Tata nas je naučio da dijelimo sve među sobom i pazimo jedni na druge...svaku čokoladu ili bilo što, sestra brat i ja podijelili bi ravnopravno. Ako bi ja na ulici imao problem s nekim, moj brat bi uskakao i obrnuto – ispričao je Branimir.
- Činjenica da mi je otac odmah ga čini mojim uzorom. Na žalost, bio sam premlad kada je nastradao, ali u tom vremenu provedenom s njim definitivno je u nas usadio zdrave društvene vrijednosti, moralni kompas, osjećaj za dobro, potrebu da pokažemo inat i reagiramo na nepravdu - sami čin postavljanje Fiće pred tenk to najbolje pokazuje – opisao je Branimir.
Kažu kako će rado o svom ocu pričati svojoj djeci kada za to dođe vrijeme. Željkine djevojčice još su male, ali jedva čeka ispričati im priču o njihovom djedi heroju, a s njom se slaže i Branimir.