Volim svoj život. Sve bih još jednom ponovila. No, ne želim umirati na rate, među tuđim ljudima. Zato sam izabrala vas da mi u tome pomognete, napisala je prije nekoliko godina Alenka Čurin-Janžekovič u pismu švicarskoj organizaciji Dignitas koja se nalazi pokraj Züricha.
Tu je pomoć uistinu dobila 13. ožujka ove godine godine kada je, na svoj zahtjev, u Švicarskoj popila popila smrtonosni koktel lijekova te zauvijek zaspala.
Umirovljena učiteljica i ravnateljica, rođena 1957. godine u Mariboru, godinama se borila s neizlječivom bolešću. Kao 12-godišnjoj djevojčici u Klinici za ortopediju na Šalati u Zagrebu postavljena joj je dijagnoza – Morquiov sindrom, mukopolisaharidoza IV, nasljedna metabolička bolest. Riječ je o bolesti koja zahvaća kosti, zglobove i hrskavicu do te mjere da počinju propadati i raspadati se. Posljedica bolesti su nepodnošljivi, neopisivi bolovi, koji se ublažavaju analgeticima.
Nakon završene osnovne škole, upisala je Gimnaziju u Ptuju, no zbog bolesti se nakon dva mjeseca morala ispisati. Obrazovanje je nastavila u Srednjoj ekonomskoj školi u Mariboru, kamo su je do 18. godine vozili roditelji, a dalje je išla sama. Zbog želje da bude učiteljica, upisala je Pedagošku akademiju u Mariboru.
– Kako lijeka za tu bolest nema i ostaju samo skalpel i terapije protiv boli, morali smo se svi u obitelji na to priviknuti i od života uzeti sve što se dalo.
Dva je mandata bila ravnateljica, vodila je ženske pjevačke zborove, 17 godina bila je organizatorica likovne kolonije, bila je predsjednica kulturnog društva i još mnogo toga. Sa 17 godina u Zagrebu je prošla prvu operaciju na desnom kuku pa na ortopedskoj klinici u Ljubljani na lijevom i desnom, 1995. opet na oba kuka, 1998. na lijevom, 1999. na desnom. U bolnici u Mariboru operirali su je 2006., pa 2017. ponovno u Ljubljani, gdje je dobila tešku bakterijsku infekciju.
Kada joj je doktor rekao da je premlada da joj ugradi protezu te da je bolje da sjedi kući, ona je takav scenarij odbila.
Ipak, silne operacije izmučile su joj tijelo. Govorila je da se ne boji smrti, ali plašila se dugotrajnog vegetiranja u bolničkoj postelji i ovisnosti o pomoći drugih.
- Ne bojim se. Konačnu sam odluku donijela kad sam trpjela velike bolove, a znam da će biti sve gore i gore- rekla je 2019. godine za Večernji list.
Njezina se bolest produbljivala, sve je teže govorila i sve teže pronalazila prave riječi, piše 24ur. Više nije bila samostalna te joj je svaki dan pomagala asistentica Larissa. Osjetila je da je došlo vrijeme dostojanstvene smrti.
- Imam takozvano zeleno svjetlo za Švicarsku. To je prva stvar koja vas na neki način... opušta i govori vam da ste prihvaćeni, da imate dovoljno težak medicinski problem. Imate liječnika koji će vam napraviti koktel- govorila je krajem 2022. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti.
Osim s teškom bolešću, borila se i za sve druge ljude koji svoj život ne mogu okončati na primjeren i dostojanstven način. Bila je među najglasnijim pobornicima legalne eutanazije u Sloveniji Objavila je i knjigu 'Sam bog naj jo bere' u kojoj je opisala borbu s bolešću.
Svojim je javnim apelom za ozakonjenje eutanazije u Sloveniji prije nekoliko godina uzdrmala javnost.
- Država je odvojena od Crkve koja se tu nema što miješati. Ona zbog toga nije u položaju da govori o tome. Moja mi država odriče pravo na dostojanstvenu smrt pa moram u Švicarsku- govorila je.
Njezina najveća ljubav, suprug Marijan, s kojim je provela 40 godina bio joj je i najveći oslonac. Nesebično je stajao uz nju, a danas kada je više nema, u njezino ime nastavlja se boriti za ono u što je vjerovala. Pravo svakog čovjeka na dostojanstvenu smrt i smrt pod vlastitim uvjetima. Iako slomljen, Marijan zna da se 13. ožujka od svoje supruge rastao samo fizički.
- Popila je gorko piće, a zatim uzela još jednu čokoladicu - opisao je Alenkine posljednje trenutke suprug Marijan Janžekovič za Slovenske novice.