Sjedamo u taksi i vozimo se prema Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", gdje je 3. svibnja 2023. maloljetni ubojica K. K. nedugo nakon početka prvog školskog sata ušao u školu i krenuo u ubilački pohod. Devetero djece lišio je života, kao i zaštitara škole Dragana. Ubio ih je očevim pištoljem. Teško je ranio sedmero djece, među kojima najteže dječaka koji je i danas na liječenju u inozemstvu, a ozbiljno je ranio i nastavnicu povijesti, koja je, kako doznajemo, nakon toga bila na nekoliko operacija.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata Video

- Izbjegavam ovaj dio grada, nikad ne idem kraj ove škole, osim kad sam prisiljen zbog posla. Mučno mi je - govori nam taksist dok nas vozi prema mjestu nezapamćenoga krvoprolića.

Isto za 24sata govori i Jasmina Nikolić, direktorica Viktimološkog društva, koja je ujedno članica multidisciplinarnog tima za uspostavljanje memorijalnog centra u znak sjećanja na žrtve masovnog ubojstva.

24SATA IZ BEOGRADA Završeno svjedočenje dječaka koji je ubio 9 djece i zaštitara. 'U streljani je bio pripremljen'

- Uopće ne mogu ići u tu ulicu. Niti u taj kraj grada. Nedavno sam morala ići u hotel koji se nalazi nedaleko od škole. Grozno mi je bilo, ne mogu uopće opisati taj osjećaj. Brojni su roditelji nakon 3. svibnja ispisali svoju djecu iz te škole. Potpuno ih razumijem. Ja bih učinila isto. Užasno je teško - kaže nam Jasmina Nikolić.

Na putu 13-godišnjem ubojici našle su se dvije djevojčice iz petog razreda, koje su tog dana bile dežurne. Lišio ih je života i nastavio ubijati. Ušao je u svoj razred, u kojem su sjedila djeca, koja su se tog dana posebno bila uredila jer su trebala imati godišnje fotografiranje s razredom. Još sedmero djece je ubio, a isto toliko ih je, uključujući profesoricu, teško ranio.

Ovakav nezapamćeni masakr, iza kojeg je stajao maloljetni ubojica, zauvijek će ostati zabilježen ne samo u Srbiji nego i u cijelog regiji.

Stižemo pred OŠ "Vladislav Ribnikar", grč nam je u želucu, a grlo nam se steže dok prilazimo nekad glavnom ulazu, kroz koji je prije godinu i pol posljednji put ušlo osam prekrasnih djevojčica i jedan dječak pred kojima je trebao biti cijeli život. Posljednji put u tu je zgradu kročio i dobri duh škole, njihov portir Dragan, koji je pokušao spriječiti tragediju te je stao pred maloljetnog ubojicu.

Instalacija kao sjećanje na žrtve

Na prvu godišnjicu tog nezapamćenog masakra postavljena je instalacija sastavljena od više dijelova. Tu su plavi metalni stupovi koji se spajaju sa školom, a na svakom je ime žrtve. U tom se dijelu pale svijeće, ondje je i crveni zid napravljen u obliku niza slomljenih olovaka, ondje su i fotografije ubijene djece i domara, ispred kojih je sve puno cvijeća. Na jednom zidu su ispisani stihovi Branka Miljkovića iz pjesme "Tjentište".

"I neka bude kraj i početak

sveta koji će imati njihovo ime i naše ruke

ovde gde je istorija progovorila na sav glas

ovde gde ostaviše svoju krv da svetli"

- Stupovi se nazivaju veo. Crveni zid sastoji se od crvenih olovaka koje imaju slomljena srca (op.a. grafit). Posađen je i red tisa koji bi trebao biti štit tom prostoru. Na jednom dijelu su fotografije djece i portira, a na drugom stih Branka Miljkovića. Arhitekti koji su članovi multidisciplinarnog tima sve su ovo osmislili. O svakom detalju razgovarali su s roditeljima. Oni su davali svoje ideje i njihove su želje i volju najviše poštovali. Instalaciju smo postavili na taj glavni ulaz, gdje su djeca prije ulazila u školu. On se više ne koristi - opisuje nam Jasmina Nikolić.

UŽAS FOTO Potresne scene u Srbiji: Roditelji ubijene djece grlili su se i plakali pred sudnicom...

U školi su nastavu počeli održavati samo tjedan dana nakon što je 13-godišnji dječak počinio masakr. Odraslima je i danas teško prolaziti ulicom, pa je nezamislivo kako je uopće bilo djeci, roditeljima i nastavnicima vratiti se u tu istu zgradu u kojoj je počinjen monstruozni čin u kojem je izgubljeno deset života, a brojni ostali životi zauvijek su ostali zarobljeni u ogromnoj tuzi i boli.

Polagali cvijeće i palili svijeće

Tadašnja ravnateljica OŠ "Ribnikar" poslije je smijenjena. Na njeno mjesto došao je novi direktor, Ljubomir Pjevović. Njega smo više puta zvali i slali upite, no nije nam se javljao.

Umjesto toga razgovarali smo s nekim djelatnicima koji su nam kratko rekli da nastoje ići dalje, sa sjećanjem na stradalu djecu i kolegu.

- Dio škole, hodnici i učionica u kojoj se dogodio masakr zatvoreni su. Ondje se više ne može prići - otkriva nam Jasmina Nikolić.

Na prvu godišnjicu organizirali su scenski događaj s prigodnom glazbom i scenskim pokretima u studentskom kulturnom centru.

- Tog je dana, 3. svibnja ove godine, to obilježavanje bilo zatvorenog tipa, sve je bilo dostojanstveno, a tog su dana ljudi masovno dolazili i polagali cvijeće i svijeće kraj škole. U parku Tašmajdan članovi našeg multidisciplinarnog tima razgovarali su s građanima. Oni su mogli reći kako su doživjeli taj događaj i koje je posljedice ostavio na njih. Koja su njihova očekivanja za podršku žrtvama i za razvijanje kulture sjećanja. Sve ćemo to objaviti u jednoj publikaciji. Sad počinju rasprave o tome gdje bi bio memorijalni centar za stradale. Hoće li biti na prostoru kraj škole ili negdje drugdje. Na osnovi toga će se napraviti natječaj za arhitektonsko rješenje - kaže nam Nikolić.

Empatija i tolerancija

Osim nje i kolegice iz Viktimološkog društva, koje su iz sektora za pružanje pomoći žrtvama, multidisciplinarni tim za uspostavljanje memorijalnog centra čine dvije povjesničarke, književnica za djecu, psiholog, odvjetnik, dvoje arhitekata i pedagog.

Zadatak njihovog društva je osmišljavanje obilježavanja godišnjice masovnog ubojstva, s čime su krenuli lani u prosincu, a sad, kako smo naveli, raspisuju natječaj za gradnju memorijalnog centra, koji bi bio mjesto sjećanja na stradale.

ŠOKANTNO SVJEDOČENJE DJEČAKA 'Mama je vikala i stalno tražila više od mene, da nisam imao očeve pištolje, ja ne bih ubio'

- Na tom bi se mjestu njegovale prave, pozitivne vrijednosti, empatija i tolerancija. Bilo bi to mjesto namijenjeno djeci i odraslima. Pokrenuli smo akciju da se 3. i 4. svibnja proglase Danima sjećanja na žrtve masovnih ubojstava jer je dan nakon 'Ribnikara' bilo masovno ubojstvo u Mladenovcu. Vlada Srbije prošli je mjesec usvojila taj prijedlog. Na te dane bit će organizirano više manifestacija koje trebaju otrgnuti od zaborava nemile događaje i njegovati dobre vrijednosti kod djece i odraslih. Taj tjedan je u školama već proglašen tjednom tolerancije. No problem je što je u Srbiji takva situacija da nemamo sustavnu podršku žrtvama. To je velik problem. Mi smo se nakon masakra oglasili, uputili smo dopis tadašnjoj direktorici u školi da nudimo pomoć i nismo dobili povratan odgovor. Potom smo preko poznanika stupili u kontakt s obiteljima, uključili smo se u viktimološki aspekt za formiranje kulture sjećanja. Vrlo im je, kao i nama, važno da sve bude na dostojanstven način. Nama je važno da ne izađe izvan okvira onog što žele. Mi smo spona između javnosti i njih. Oni su odabrali ljude u taj multidisciplinarni tim jer u svojoj boli ne mogu odraditi stvari vezane za period nakon tih nemilih događaja. Svjesni su toga da ih emocije vode na drugi način. Zato su zatražili pomoć i drugih stručnjaka te da se uspostavi komunikacija s vladom, koja bi financirala takav događanja - govori nam Nikolić.

Ovo joj je, kaže nam, najteži slučaj u karijeri.

- I prije su bila masovna ubojstva, no ovo je najteži slučaj jer je ubojica dijete koje je počinilo ubojstva u školskoj ustanovi, koja treba biti daleko od nasilja, te je ondje ubio devetero učenika i čuvara. Bilo je i sedmero ranjenih. Jedan je dječak ostao nepokretan i liječi se u inozemstvu. Nastavnica povijesti teško je ranjena i prošla je više operacija. Oni su najteže ranjeni. Ovo svjedočenje dječaka ubojice vratilo je obitelji žrtava u sve te događaje. Prvi put su mogli čuti maloljetnog ubojicu kako govori. Novinari trebaju biti oprezni pri izvještavanju jer sve toliko pogađa žrtve. Ovdje ima puno žrtava. Obitelji, žrtava koje su imali sve braću i sestre. Sjetimo se koliko to utječe na njih i sekundarno ih viktimizira. Svatko se nosi sa svojom boli na različite načine. Ne mogu naći utjehu ni u čemu. Međutim, oni daju sve od sebe da nastave život, da koliko mogu daju od sebe da se tako nešto ne ponovi. Da sjećanje na nevine žrtve ne zamre. To su sve bila nevina djeca koja su kao i svaki dan prije toga krenula u školu. Sredili su se. Trebali su imati razredno slikanje. Obiteljima žrtava važno je da to sjećanje na djecu ostane zauvijek, rekli su da se takvo nešto ne smije ponoviti nigdje na svijetu. Ovo je poziv za sve da, ako primijete promjene u nečijem ponašanju, reagiraju. Okolina treba ta reagirati na vrijeme - izjavila je na kraju razgovora za 24sata Jasmina Nikolić, direktorica Viktimološkog društava Srbije.