Okladio bih se kako gotovo i ne postoji čitatelj ove knjige koji nije čuo pjesmu Marina poznatu u svim kutcima globusa, štoviše da je netko od njih bar jednom nije zapjevušio ili odfućkao. No ne bih stavio ruku u vatru i tvrdoglavio se kako baš svi znaju ime njezina skladatelja, pisca riječi i ujedno pjevača. Rocco Granata.
Marina je ispjevana 1959., a vrhunac međunarodnoga uspjeha doživjela je šezdesetih godina minuloga stoljeća. I spomenuti trostruki stvaratelj, zacijelo ne zna navlas u koliko je primjeraka ona izdana na pločama, kompaktnim diskovima, video snimkama i glazbenim pozivima s mobitela.
Po procjenama zastupnika Granatinih izvođačkih prava, naklade su dobrano premašile brojku od vrtoglavih sto milijuna. Dašto, daleko najviše je bilo prodano (i bez stanke ih još prodaju) s njegovim toplim, malko hrapavim, tenorom, dok poneseno i s prosjajem u očima, prati sebe na harmonici.
Marinu su pjevale sve svjetske superzvijezde
Poslije Rocca, Marinu je pjevalo i sviralo na tisuće znanih i neznanih pjevača i orkestara. Među njima su na najzvučnijem glasu: Louis Armstrong, Dean Martin, Caterina Valente, Dalida, Marino Marini, Perez Prado, uz sijaset ostalih galaktičnih zvijezda, superzvijezda, lokalnih zvijezda, zvjezdica i pogotovu armije bezimenih koja je snivala i još sanja da se vine do zanosnih visina. Uz bok nekoga od divova iz izabranoga visokog društva u blještavome sazvježđu. No, na žalost, nesagledivo je više nevoljnika koji nisu uspjeli i utopili se u estradnim vodama.
Marina je također naslov i nadasve gledanoga cjelovečernjeg filma u kome je ispletena balada o mladiću Roccu, sinu siromašnoga talijanskog rudara koji je dirinčio u Belgiji jedva sastavljajući kraj s krajem kako bi tanko prehranio obitelj. Rocca su, čim se rodio poljubili anđeli kerubini i blagosloviliS ga da kao mali provincijski izvođač i vođa sastava - koji je zabavljao mladost po zabitnim plesnjacima u Belgiji - odjednom zapanjujuće zapali narod ljupkom, jednostavnom i lako upamtljivom melodijom. Marinu je meteorskom brzinom prigrlio doslovce cijeli svijet, a Rocco Granata se preko noći prometnuo u teškoga milijunaša. Ulogu Rocca izvrsno je odigrao poznati belgijski glumac Matteo Simoni.
K tome, knjiga naslovljena Moj život, koju je potpisao Rocco Granata, mjesecima nije silazila s liste najčitanijih. Čak je i američki predsjednik John Kennedy značajno pridonio usponu Marine, kad je, u niz navrata, naovlaš spomenuo da mu je najmiliji šlager. Čuo ju je u Bijeloj kući, zamislite, od svoga glavnog kuhara, Talijana, naglasivši kako ga je smjesta osvojila.
Silna popularnost autora nije ga ponijela i umislila
Rocca Granatu sam upoznao na prestižnome festivalu u talijanskome turističkom dragulju Sanremu s početka 1961. U vrijeme dok je u dvadeset trećoj uživao u slatkoj slavi, uz bučnu pratnju jerihonskih truba, koje slijede u stopu uspješne, preko glave zatrpan novinskim člancima, televizijskim i radijskim kronikama. Kad se na nju tek počeo navikavati nakon što je bio nenadano bačen u žrvanj koji melje i iz tijesnih cipela uskočio u divovske čizme od sedam milja. No silna popularnost nije ga ponijela i umislila. Rado se odazivao molbama buljuka novinskih izvjestitelja i šakom i kapom odgovarao na svekolika pitanja.
Rocco bi se jedino zakopčao do grla, kad su ga pokušavali navući na tanak led, ne bi li otkrio koju o svojim zaradama: «Nemojmo glasno o novcu. Mudraci vele, da novac voli tišinu!» - izvlačio se lukavo.
Od Rocca sam tada čuo da je rođen 16. kolovoza 1938., u horoskopskome znamenju lava, u selu Figline Vegliaturo, u provinciji Kalabriji, na jugu Italije, kao prvo dijete Ide i Salvatorea, i da ima mlađu sestru Vandu. Bio je petgodišnji klinjo kad mu se otac otisnuo trbuhom za kruhom u Belgiju da se zaposli kao kopač u rudniku uglja u okolici Anversa. Nenavikao na tamošnje hladne jeseni i još hladnije zime, dočekan od ravnodušne sredine, koja mu je potpirivala strah od usamljenosti, i tugujući za obitelji, u Salvatoreu se jače razbuktavala žudnja za rodnom grudom. No bilo ga je sram da se pojavi pred suseljanima gologuz i ubog, kakav je i bio dok je pošao u tuđinu eda bi zaslužio šačicu novca. Zato je pozvao ženu, sina i kćerku da mu se pridruže.
Na brzinu sklepani uradak izrastao u hit nad hitovima
Tako se -desetgodišnji Rocco obreo u Belgiji i ne sluteći da će se u njoj trajno udomiti i steći cijenjeno ime. U petnaestome ljetu, uz očevu suglasnost, ispisao se iz škole da pojača obiteljske prihode i krenuo je raditi kao mehaničar u radionici talijanskih motorkotača Vespa. Istodobno je utemeljio glazbeni sastav i nadmeno ga nazvao Internacionalnih pet. Budući da su ga sve učestalije tražili, Rocco Granata je ostavio mehaničarski posao i posve se priklonio izdašnije plaćenoj svirki. Da se sastav ne bi pretjerano ponavljao i dosadio poklonicima, širio je izbor pjesama. Na kraju se Rocco osokolio i sam se okušao kao skladatelj.
Na svoje riječi, na maternjem talijanskom, uglazbio je umilnu popjevku: Manuela. Kako se iznimno dopala slušateljima, Rocco i njegovi glazbenici kockarski su se odvažili da rizikuju dio skromne ušteđevine i njome plate snimanje male ploče od 77 okretaja. Pa što bude. Tko riskira, taj dobiva, govorili su. Bili su, međutim, toliko smeteni od uzbuđenja da su se pljesnuli po čelu kad su ih tehničari u studiju pitali: gdje im je pjesma za B stranu ploče? Kojega li propusta, ostia! Poput mađioničara, koji na pozornici vadi zečeve iz šešira, Rocco je, navrat – nanos, izvukao i drugu, još nedovršenu skladbu, a i njoj je dao žensko ime: Marina.
Nadopisivao je kitice tijekom snimanja sve dok ju je konačno nakitio kako valja. I kao u igrokazu sa sretnim završetkom, naovlaš prisilno sklepani Roccov uradak izrastao je u hit nad hitovima.
Obično nakon takviga raspleta događaja, kroničari zaključe kako je - ostalo povijest. S Marinom je Rocco izvukao glavni zgoditak u nadmetanju sa životom. I ugradio sebe u povijest vedrih nota.
Drugi, i posljednji, susret s Roccom Granatom dogodio mi se slučajno i nenajavljeno, u belgijskoj prijestolnici Bruxellesu, za prvih mjeseci 1969.
Proslavljeni beogradski košarkaš Radivoj Korać, s kojim sam u Liegeu razgovarao za zagrebački tjednik Vjesnik u srijedu, vratio me svojim kolima u Bruxelles. Kao sportaš iznimne vrijednosti, gostovao je u onda najgledanijoj večernjoj televizijskoj emisiji. U dugome hodniku glomazne zgrade postaje, čekajući da se pojavi u nekome zabavnom programu, stajao je glavom Rocco Granata.
Radivoj Korać, strasni poklonik zabavne glazbe, očas ga je prepoznao. I Rocco je jednako znao tko je znamenita Zlatna ljevica, kako su zvali Koraća, pa su se dvojica miljenika širokih masa, premda se dotle nisu bili upoznali, najsrdačnije pozdravili i kao davni znanci izmijenili koju riječ. Iskoristio sam naletjelu prigodu da spomenem Roccu Granati naš susret na festivalu u Sanremu prije osam godina. Odgovorio je da se sjeća, premda bih se okladio da me je izbrisao iz pameti. No kako je mojoj taštini godila njegova bezazlena uljudna laž, progutao sam udicu i povjerovao da me doista nije zaboravio. Dok je Radivoj Korać morao požuriti da ga šminkerica udesi prije izlaska na scenu, ostao sam dvadesetak minuta s Roccom da mu pravim društvo.
Zvali ga da bude kum novorođenim djevojčicama Marinama
U međuvremenu, između naših dvaju viđenja, nakon atomske eksplozije Granatine Marine, zavladala je pomodarska pošast bez presedana. Da ženske novorođene bebe na sve četiri strane planeta budu masovno nazivane po toj pjesmi:
«Ne bih volio da pomislite kako razmetljivo pretjerujem, ali uvjeravam vas da sam primio najmanje dvadeset tisuća poruka o djevojčicama koje su dobile ime po mojoj Marini. Statističari kojima vjerujem, ustvrdili su da Marina ima bar sto pedeset tisuća imenjakinja. Da sam se odazvao svakome pozivu i osobno nazočio na krštenjima na koja sam bio pozvan, ne bih stigao do kraja života ništa uraditi do li kumovati.»
«A jeste li ipak bili nazočni kojoj od krstitki?» - zanimalo me.
«Recimo, na dvadesetak. Najčešće su to bile rudarske kćeri, na nagovor moga oca – u ime rudarske povezanosti!»
- Rocco zatim značajno naglasi: - «U nas, Talijana, kumstvo je rodbinstvo!».
«Jeste li svome šlageru nadjenuli ime misleći o nekoj stvarnoj Marini?»
«Kad sam pisao riječi i uglazbio ih, koliko se sjećam, nisam poznavao nijednu Marinu. Možda mi se podsvjesno nametnula francuska glumica Marina Vlady koju sam u mladosti vidio u nekoliko filmova i koja je na platnu izgledala veoma zgodno. Ali to ne smijem potvrditi sa stopostotnom sigurnošću!» - zaklopio je Rocco Granata.
Kum u bar sto pedeset tisuća navrata.