Na prvim višerasnim izborima u Južnofaričkoj Republici prije 22 godine pobijedio je Afrički nacionalni kongres. Nelson Mandela, ikona borbe protiv apartheida, izabran je za predsjednika. Ti izbori su označili kraj apartheida, sustava rasne segregacije koji je nakon pobjede burske Nacionalističke stranke na izborima 1948. godine uvedena kao službena politika Južnoafričke Republike, zemlje u kojoj živi 52 milijuna ljudi.
Apartheid znači odvajanje, a to je upravo ono što je taj društveni sustav bio. Različite rase nisu se smjele miješati i sve je bilo odvojeno. Crnci nisu imali gotovo nikakva građanska prava.
Brojni su primjeri brutalnosti apartheida u Južnoafričkoj republici. Nasilno preseljavanje stanovništva i stvaranje područja rezerviranih samo za jednu rasnu grupu. Crnci se nisu bez dozvole mogli kretati područjima koja im nisu bila dodijeljena, a crnačkom stanovništvu uglavnom je bilo uskraćeno bilo kakvo kvalitetnije obrazovanje. Cilj je bio trajno stvaranje društvene klase iz koje bi se regrutirala jeftina radna snaga.
Bijelci zarađuju 10 puta više nego crnci
Ukidanje apartheida jest pomoglo crnom stanovništvu, ali ne koliko se zapravo očekivalo. Zemlja se sad bori sa velikom nezaposlenosti među crncima, jednom od najviših stopa ubojstava u svijetu, kao i eksplozijom infekcije virusom HIV-a.
S jedne strane bogati su postali još bogatiji, siromašni još siromašniji. Bijelci i dalje zarađuju znatno više od crnaca pa tako prosječna bjelačka obitelj danas zarađuje od sedam do deset puta više od prosječne crnačke.
Istina je da kraj apartheida stvorio osim bjelačke i crnačku elitu, doduše malobrojnu, no ipak je većina crnog stanovništva i dalje osuđena na siromaštvo i nekvalitetno obrazovanje. Većina ih živi u gradovima živi u tzv. townshipima – siromašnim getima daleko od centra, bez dobre infrastrukture, kvalitetnih škola i bolnica.
Naime, najveći broj crnaca uopće ne završava škole koje bi im omogućile odlazak na fakultet. Ne pomaže ni činjenica da većina škola nema osnovne uvjete za odvijanje nastave, a mnogi učitelji i nastavnici su još iz doba apartheida.
Svjetska prijestolnica silovanja
Stoga nije čudno što crnci i bijelci i dalje više žive jedni pored drugih nego jedni s drugima. Veliki borac protiv apartheida, južnoafrički aktivist i umirovljeni anglikanski nadbiskup Desmond Tutu razočarano je kazao još prije par godina kako je Južnoafričkoj Republici potrebno više zajedništva te da je stopa kriminala gora nego za vrijeme apartheida.
Više silovanih nego obrazovanih žena
I to je istina. Statistike o kriminalu su poražavajuće. Kriminal je veliki problem u toj zemlji. Pljačke, ubojstva, napadi, otmice automobila, silovanja.. Interpol je 2012. godine imenovao Južnoafričku Republiku "svjetskom prijestolnicom silovanja", u kojoj je tek manje od jedan posto slučajeva ove vrste nasilja prijavljeno policiji. Prema procjenama, više je silovanih nego obrazovanih žena.
Grad u kojem žive samo bijelci
U Oraniji, gradu koji je osnovan 1991. godine, žive samo bijelci, a međurasna interakcija u ovom bijelačkom gradu je nepoželjna. U njemu živi oko tisuću stanovnika čiji je cilj očuvanje svoje kulture, tradicije i jezika. Oni kažu da to nema nikakve veze sa rasizmom te da oni “nisu protiv crnaca, već za sebe”.
Oni su Afrikaneri, odnosno Buri i ne komuniciraju s obojenima. Afrikaneri su inače potomci bijelih doseljenika iz Nizozemske i Njemačke, koji čine oko sedam posto populacije u Južnoj Africi.
Gradić je siguran i miran, a stanovnici su uglavnom dobrostojeći. Novinari BBC-ja su prije godinu i pol dana posjetili grad i rekli da apartheid u gradu i dalje živi.
- Visoka razina kriminala u Južnoj Africi sve više ljudi tjera u naš grad - kazao je Carel Boschoff Jr, vođa zajednice u Oraniji te istaknuo da u gradu nisu prihvatljivi rasistički postupci, retorika i simboli. Oni vjeruju da je ljudima potreban grad ili mjesto u kojem će Afrikaneri biti većina, imati svoje vlastite institucije koje mogu osigurati da kultura živi i dalje.
Masakr u Sharpevilleu
Policajci u gradu Sharpevillu su 1960. godine ubili 69 crnaca koji su protestirali protiv vladine politike segregacije bijelaca i crnaca. Na prosvjedu je bilo oko 19 tisuća ljudi, koji su došli pred policijsku stanicu i nudili policajcima da ih uhapse zbog neposjedovanja crnačkih dozvola za prolaz.
Dvadesetak policajaca je pozvalo pojačanje, a došlo je 130 policajaca naoružanih automatskim puškama sa 4 oklopna vozila. A prosvjednici su bili naoružani - kamenjem. Poslani su čak i avioni koji su u niskom letu nadlijetali tisuće ljudi pokušavajući je raspršiti.
No kad su se prosvjednici počeli približavati policajcima, ovi su otvorili vatru. Pokolj je trajao oko 40 sekundi, a ubijeno je 69 i ranjeno 180 ljudi .Mnogi od njih upucani su u leđa u bijegu. Zašto su policajci počeli pucati još uvijek nije u potpunosti razjašnjeno. Možda iz neiskustva i panike, a možda i zbog toga što je prosvjednici počeli bacati kamenje na njih.
Svjetsko prvenstvo u ragbiju 1995.
Godinu dana nakon prvih višerasnih izbora u Južnoafričkoj Republici održano je Svjetsko prvenstvo u ragbiju, a predsjednik Mandela je nakon što je dobio izbore odlučio iskoristiti prvenstvo kako bi ujedinio do tada duboko podjeljenu državu. U finalu su igrali Južnoafrička Republika i Novi Zeland, a finale je bilo uzbudljivo i na tribinama su crnci i bijelci zajedno navijali za južnoafričku reprezentaciju. Prvi crni predsjednik koji je u zatvoru proveo 27 godina na poluvremenu je ušao u svlačionicu gdje su bili južnoamerički igrači, sve bijelci, i poželio im je sreću u nastavku utakmice. Pobjedila je Južnoafrička Republika.
O Mandelinom angažmanu oko bjelačke ragbijaške momčadi koja je, kao domaćin, sudjelovala, a na kraju i pobijedila na svjetskom prvenstvu snimljen je 2009. godine film Clinta Eastwooda "Invictus" u kojem glavne uloge igraju Morgan Freeman i Matt Damon.