Nismo se ni pozdravili ni oprostili. Tog kolovoškog dana došao me je posjetiti u Dalmaciju. Govorio mi je: ‘Majko, ništa neće biti u redu’. Rekla sam mu: ‘Sine, imaš policijsku uniformu na sebi. Čuvaj se. Ako misliš krenuti, kreni prema Sisku’. Otišao je tog dana i nakon toga smo se čuli još nekoliko puta. Posljednji put u rujnu. Nazvao me je te mi rekao da je zasad sve u redu i da ne moram brinuti. Govorio je da nikome ništa nije kriv i da nema razloga da mu bilo tko naudi, zagledana u daljinu govori Dragica Markić (78).
POGLEDAJTE VIDEO:
SADRŽAJ SPONZORIRA: ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF
Svojih petero djece sama je podigla i othranila nakon što joj je suprug poginuo u prometnoj nesreći.
Sve ih jednako voli, no njezin Drago neopisivo joj nedostaje. U to ratno vrijeme Majur je zamijenila Vodicama, kamo se preudala. A da joj je sin nestao, saznala je od kćeri.
- Više se nije javljao, nigdje ga nije bilo. Jednoga dana kći me nazvala te rekla da su Dragu zarobili i odveli od kuće. Saznavši da sam izgubila sina, pozlilo mi je, bilo mi je jako loše. Nisam se s tim mogla pomiriti. Čim je počeo djelovati Međunarodni Crveni križ, slali smo poruke u sve logore. Dobila sam samo jednu njegovu poruku, koju mi je poslao iz logora u Glini. Žao mi je što sam je negdje zagubila, ali dobro se sjećam da je u njoj pisalo: ‘Živ sam, zdrav, ne vodi brigu i ne boj se’. I nakon toga više ništa o njemu nisam čula - pripovijeda nam Dragica.
Pitali su ga: 'Gdje su ti pištolj i ustaška uniforma?'
Od trenutka nestanka Dragica je pokušavala saznati nešto o nestalom sinu.
Ono što je čula od mještana ju je zgrozilo.
- Moj Drago je bio s bratom u ovoj kući. Njegovi školski kolege pravoslavci, s kojima je dijelio klupe i igrao se, došli su u kuću, izveli ih i stavili kraj zida. Vikali su Dragi: ‘Gdje su ti pištolj i ustaška uniforma?’. Ispričali su mi da im je predao pištolj i uniformu, a oni su im iz pištolja pucali kraj nogu i iznad glave. U to je istrčao jedan od susjeda i rekao: ‘Pustite dečke, nikome ništa nisu skrivili’. Pogledali su ga i pitali tko je. A on im je odgovorio da je Srbin. I njega su stavili uza zid kuće i pitali što misli o tome da ga ubiju. Mirno im je odgovorio: ‘Ubijte me. Javnost će saznati da ste ubili Srbina i dva Hrvata. Potpuno nedužna.”
- Pustili su ih svu trojicu i navečer opet došli u našu kuću. Jednog sina su ostavili, a Dragu su odveli i od tada više ništa ne znam o njemu - nemoćno Dragica širi ruke. Povjerava nam kako samo majka zna kako joj je na srcu i duši kad izgubi sina. Ta silna bol i na Dragičinu srcu i duši samo buja. Dijete moje, nosim silnu bol. Jedina mi je utjeha Bogu se moliti, svetom Antunu i dragoj Gospi. Kako god iščekujem sina, ako ga je netko izdao i u njega upro prstom, neka i on svoje najmilije iščekuje kao ja svog Dragu - govori nam Dragica dok joj oči plamte od nakupljene boli, bijesa i nemoći da ga nađe i barem u grob pohrani kost-dvije.
'Da barem nađem jednu kost'
Da zapali lampion na tom svetome mjestu i u tišini moli.
- Lampion zapalim ovdje, kraj ove nedovršene kuće koju je počeo zidati. I nikad je nije dovršio. Znate, on je počeo zidati s 12 godina i baš je to volio. Kad bih ga našla, bila bih sretna. I zahvalna. Da barem nađem jednu kost, da znam da je mogu pokopati. Njegov nestanak odrazio se i na moje zdravlje, ali i na živote njegove braće i sestara. Svatko od nas na svoj način kroz godine nosi svoju bol. Oboljela sam, preživjela srčani udar i drže me samo lijekovi - vrteći prstima niže Dragica.
A onda se sjeti Drage i lice joj poprimi nježan izraz lica. Rodila ga je 1964. godine i izrastao je u dobro dijete.
Pazio je na braću i sestre, a posebice na majku.
- Nakon što je suprug poginuo u prometnoj nesreći, jako se angažirao prema braći i sestrama. Učio je s njima, savjetovao ih, učio da me moraju slušati. S posebnom pažnjom brinuo je i o meni. Žao mi je samo što se nije oženio i što mi nije podario unuče. Da u njemu gledam njega - tužno kaže Dragica.
'Potrudite se više, pronađite naše nestale'
Plače često, gotovo svaki put kad se sjeti Drage, njegove mladosti, njegova dobrog karaktera i plemenitosti. Od njega su joj ostale tek fotografije, sve ostale stvari odnijele su obitelji koje su u njihovoj kući živjele do Oluje.
Tad se i Dragica vratila u Majur iz Vodica. I odlučila da će tu ostati. Da tu pripada.
- Moja kuća nije bila spaljena jer su u njoj stanovale dvije obitelji. Kad su odlazile, sve su odnijele iz kuće - posteljinu, robu, posuđe... I tako živim dan po dan, pa malo brinem oko vrta, samo da se nečim zaposlim i ne mislim na nestalog sina. Posebno tužni i žalosni su mi blagdani i Svi sveti. Tad ne radim ništa. Nemam volje ni za čim. Samo tugujem. Čak više nisam sigurna da ću sina naći za života. I samo želim zamoliti političare, kao što molim Boga, svetog Antuna i Gospu - neka se potrude još više oko rješavanja pitanja nestalih. Ne molim ih samo za svog sina, nego za sve nestale u Domovinskom ratu. Da se nakon tih silnih godina napokon sazna gdje su, da se napokon pronađu - kaže Dragica koju djeca svakodnevno obilaze.
'Da barem imam mjesto na kojem ću zapaliti lampion'
Drago je bio iznimno brižan prema bratu i sestrama.
Savjetovao ih je i učio da poštuju majku koju je silno volio.
- Uvijek je bio jako dobar prema meni. Od 12. godine radio je kao zidar. Počeo je zidati i ovu kuću koju nikad nije završio. Da mi je naći barem jednu njegovu kost, da je mogu dostojno pokopati. Da mogu doći na grob i zapaliti lampion - tužno nam kaže Dragica.
SADRŽAJ SPONZORIRA ZAGREBAČKA ŽUPANIJA, PLINACRO, KAMGRAD, JANAF