Bivši ministar financija Borislav Škegro, kuvajtski šeik Hamad Mohammed Al Wazzan, slavonskobrodska tvrtka Đuro Đaković i japanska banka JBIC. Svi oni zajedno uz pomoć države nude slamku spasa HŽ Cargu.
Iako šira javnost malo zna o toj tvrtki iz sastava Hrvatskih željeznica, riječ je o isplativom i strateški važnom prijevozu tereta željeznicama, koji je s godinama potpuno uništen i doveden na rub propasti iako ima prihode od milijardu kuna na godinu.
U veoma lošoj atmosferi upravo su nakon osam mjeseci propali pregovori o prodaji HŽ Carga rumunjskoj Grampet grupi čija je ponuda ljetos bila ocijenjena kao prihvatljiva. No umjesto da preuzmu dugove od 800 milijuna kuna i ulože 30 milijuna eura, Rumunji su izbačeni iz igre.
Ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić ih je optužio da su tražili monopolistički položaj, da država zbrine o svom trošku višak radnika, da nisu imali jamstva za ulaganja. Rumunji su odgovorili da to nije istina nego da su samo željeli jasne i čiste informacije o dugovima, sporovima imovini, stanju tvrtke. I ništa nisu dobili.
Iza tog prepucavanja leži sudbina više od 3400 radnika HŽ Carga i tvrtki koje je on osnovao.
- Bez ikakvog žaljenja ću poslati tvrtku u stečaj s likvidacijom ako se ne otpusti 1100 radnika, snize plaće 20 posto, kao i otpremnine i ostala prava. Vrijeme popuštanja je prošlo - rekao je ministar Hajdaš Dončić.
No, iako je ministar najavio da bi privatizacija mogla biti tek sljedeće godine, Express posjeduje dokumentaciju i analizu o interesu domaćeg konzorcija. Uz potporu ulagača iz Kuvajta i Japana. Analiza koja je napravljena u HŽ Cargu najavljuje upravo otkaze i niže plaće.
Ali tek kao prvi korak u mnogo većoj i složenijoj operaciji. S dokumentom je navodno upoznat i ministar financija Slavko Linić.
Đuro Đaković Holding iz Slavonskog Broda u djelomičnom državnom vlasništvu, bio bi stožerna tvrtka preuzimanja. Prema analizi, država bi trebala prodati svoj udio od 40-ak posto fondu za gospodarsku suradnju Quaestus, najpoznatijem jer mu je suvlasnik Borislav Škegro. Ti fondovi su specifični jer za svaku kunu koju ulože, država bi trebala dati dodatnu kunu izravno iz proračuna ili kroz mirovinske fondove.