Slavko Marušić iz Zemunika pokraj Zadra zadnju transakciju na šalteru Ljubljanske banke obavio je 1989. godine.

Na računu mu je ostalo 4229 dinara. Tad je uprava hotela Kolovare, u kojemu je radio, plaće počela isplaćivati u ondašnjoj Komercijalnoj, a danas OTP banci. Ubrzo se raspala bivša država, Ljubljanska banka zatvorila je poslovnicu u Zadru, a Slavku je u ratu srušena kuća. Nisu mu stizale nikakve obavijesti iz Ljubljanske banke, sve do rujna 1992., kad je Općinski sud u Zadru presudio u korist slovenske banke i donio rješenje o ovrsi od 8,66 kuna. S troškovima je ovrha iznosila 48,80 kuna.

Matija Pečatnik, odvjetnik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, 1998. upućuje HZMO-u zahtjev da se temeljem sudske presude “sjedne” na Marušićevu mirovinu. 


- Tad sam se žalio na presudu i sud je presudio u moju korist. U međuvremenu se žalio i odvjetnik banke. Nisam znao što se dalje događalo dok nedavno nisam primijetio da mi je mirovina, koja iznosi 1700 kuna, manja za nekih 600 kuna. U Mirovinskom su mi rekli kako je riječ o ovrsi Ljubljanske banke - požalio se Marušić.

Dug je s godinama porastao na malo više od 17.000 kuna. Slavku nije jasno odakle dug prema banci, u kojoj mu je na računu ostalo više od 4000 ondašnjih dinara.

 
- Ne znam kome se obratiti. Pa s kamatama ću ovo otplaćivati cijeli život. Nikad mi nisu ni obavijest poslali. Kako sam mogao zatvoriti račun ako više nije bilo poslovnice u Zadru - pita se Marušić.

Dodaje kako u Zadru ima više sličnih slučajeva.

Nemaju odgovor ni iz središnjice u Ljubljani ni u zagrebačkoj filijali

Odvjetnik stare Ljubljanske banke, Matija Pečatnik, uputio nas je na banku u Ljubljani, no ništa nisu željeli reći, kao ni u Glavnoj filijali Ljubljanske banke u Zagrebu. Ljubljanska banka dosad je bila u središtu zanimanja javnosti zbog tužbi bivših štediša, koji potražuju staru deviznu štednju.